Zrcalo Americi u lice

Zrcalo Americi u lice

Da nema tvorca Jackassa i njihovih preteča poput Chucka Barrisa, nikad ne bismo saznali koliko je netko spreman nisko pasti, ali i ispasti totalni idiot, samo da bi se pojavio pred TV-kamerama

Jerry Lewis napisao je u svojoj knjizi The Total Film-Maker da su filmovi počeli sa slapstickom. Prema Lewisu, Hollywood je začet u trenutku kad su se policajci iz Keystonea poskliznuli na koru od banane. Jer, fizička komedija bila je i ostala jedan od njezinih najutjecajnijih žanrova. U real-life epopeji, njezina slavna tradicija proširuje se na male ekrane u obliku digitalnoga videa kroz njezina benignija izdanja poput Skrivene kamere i Šaljivoga kućnog videa, pa sve do njezinih subverzivnijih varijanti s moronskim prezentacijama američkog kretenizma, koje su kulminirale s Jack Green Showom i kultnom docu-komedijom Jackass MTV-a, koju je osmislio munjeni Johnny Knoxville pod producentskom palicom Spikea Jonzea.

Test američkog primitivizma

No, dok korijeni moronske komedije počivaju na korama od banane, tortama bačenim u lice i serijom fingiranih udaraca, njezini nasljednici pucaju na pravo fizičko nasilje. Dakle, ono je smiješno, jer nije odglumljeno. Njihovi su akteri svjesni rizika od batina, pa i žešćih nezgoda. Njihov je humor glup. No, autori takve lobotomične zabave imaju daleko ozbiljnije namjere: postaviti Americi zrcalo u lice i promatrati koliko je ona spremna zamisliti se pred svojim odrazom. One nisu ništa drugo nego konačni test američkoga primitivizma, pa se Tremaineov transfer Knoxvillova kultnoga showa na veliko platno, nešto poput njegove proširene televizijske epizode, može nadasve promatrati u fenomenološkom, ali i marginekološkom kontekstu.

Zato Jackass ne bi nipošto trebalo bojkotirati, kako su nam to nedavno razotkrile neke internetske ankete. Naprotiv, njihove autore treba maziti i paziti. Da nema tvoraca Jackassa i njihovih preteča poput Chucka Barrisa, nikad ne bismo saznali koliko je netko spreman nisko pasti, ali i ispasti totalni idiot, samo da bi se pojavio pred TV-kamerama. U Jackassu nema mjesta djevojkama. No, zato bi se neki frojdovac zasigurno zamislio nad brojem golih muških stražnjica koje su prodefilirale njegovom filmskom verzijom. Ima ih više nego u sva tri Porky’s zajedno. A broj pokurnjaka kojim kite svoje penise toliki je, da bi se njime mogla ispuniti kompletna godišnja edicija nekoga gay-časopisa.

Struktura na kojoj počiva Jackass: The Movie funkcionira kao nemilosrdno efikasna transpozicija američke moronske teen-komedije osamdesetih u stvarni svijet trećega milenija. Nema tu nikakvih karaktera, priče, ni scenografije. Sve se svodi na eksplozivnu seriju urnebesnih gegova, transformiranih u perverzni snuff-serijal u kojem galerija bizarnih kreatura riskira živote za našu razonodu, spremna na sve kako bi testirali granice neukusa i (američke) gluposti.

Psihološka elastičnost

Najefektniji je onaj u kojem će Knoxville pričvrstiti petarde na svoje koturaljke, poput Kojota iz crtića o Ptici Trkačici. Dakako, imamo tu i niz subverzivnijih varijacija na estetiku skrivene kamere, začinjenu dostatnom dozom zahodskoga humora, koji podrazumijeva mnogo prezervativa i vazelina, premda nisu svi gegovi zasnovani na boli i samoranjavanju (promatrajmo tokijsku avanturu Spikea Jonzea u kostimu pande).

Uostalom, nije li upravo Jerry Lewis naglasio da se pred kamerama voli ponašati poput devetogodišnjega djeteta, tretirajući djetinjaste užitke u imitiranju debila kao oblik psihološke elastičnosti? A u toj dobi, nastavlja komičar, bol je moguća, ali ne i degradacija. Kažu da je nemoguće ocijeniti Tremaineov film. Ma, ovo je čista petica!

Dragan Rubeša