Vrtlarsko-politička satira

Vrtlarsko-politička satira

Ono što je film opservirao i imaginirao prije više od dvadeset godina primjenjivo je i na današnje doba. Koliko je samo neukih vrtlara, vičnih tek prizemnim metaforama, sjedilo u savjetničkim foteljama raznih predsjedničkih ureda prodavajući političku vještinu?

Kada se premijerno prikazivao u našim kinima, a bilo je to početkom osamdesetih, oko filma Hala Ashbyja Dobro došli, gospodine Chance iz 1979. stvoreno je ozračje kakvo je u to doba pratilo distingvirane filmove i istaknute filmaše. Redatelj Hal Ashby nije se doduše osobito autorski isticao, ali je pristojno plivao u tada još aktualnoj struji politički angažiranog filma, priloživši joj neposredno prije Chancea odveć patetičnu melodramu iz Vijetnama Povratak ratnika.

Ovaj put, imao je sjajnu investiciju u komičaru beskonačne mogućnosti preobrazbe i glumačke samokontrole, Peteru Sellersu, (popularnom inspektoru Clouzotu) te u satiričnom predlošku Jerzyja Kosinskog koji, gledamo li unatrag, po stupnju fikcionalne idiotizacije američkih medija i likova s Capitola, nadmašuje mnoge holivudske politikantske izmišljotine. Američki predsjednici u holivudskoj fikciji, i prije i poslije, mogli su biti sve drugo — heroji, kriminalci, lopovi i seksualni manijaci, ali ne i toliki imbecili da se, u potrazi za kreativnom mudrošću, dadu na brzinu impresionirati besadržajnom i škrtom retorikom neuka vrtlara, shvativši je kao dubokoumni, metaforički politički govor.

U ovom slučaju, međutim, satiričkog žalca nije pošteđeno ni obično američko općinstvo, koje, poput pitoma poluautistična sluge, odvojena od svijeta a onda naglo izbačena među civilizirane divljake, slijepo vjeruje televiziji.

Zamjena identiteta

Motivirajući komediju zabune ili zamjene identiteta, Kosinski i Ashby imali su dva bitna vrela — prvi je bizarno nevjerojatan lik Chancea, koji život uči s malog ekrana, moronski oponašajući TV-face i koristeći daljinski upravljač kao obrambeno oružje: kad mu se nešto ne svidi, Chance mijenja kanal ili gasi prijamnik. Drugo vrelo je prevladavajući američki mentalitet: zamjena identiteta u tom svijetu je moguća, eksplicira film, zato što Chance izgleda gospodski, ili bolje rečeno dominantno WASP-ovski (kao bijeli anglosaksonski protestant), a tako se i ponaša jer nikada nije izišao na ulicu. Sa starinskim polucilindrom i odjećom od finih materijala s kraja dvadesetih — naslijeđenih od netom umrloga gospodara, te smirenošću gospodskoga vrtlara koji je školu života zamijenio medijskim fabrikatima, lako je zamjenljiv s kakvim gospodinom staroga kova.

Takva ga, izbačena na ulicu nakon smrti kućevlasnika, doživi i supruga politički utjecajna bogataša (Shirley MacLaine), čiji vozač blago zakači Chancea na nogostupu. Dobivši njegu kućnoga liječnika i utočište u prostranu dvorcu, gardener Chance mimo svoje volje postaje Chauncey Gardener, kućni mezimac moćnoga Benjamina Randa (oskarom nagrađena uloga Melvyna Douglasa) i savjetnik mediokritetskog američkog predsjednika (Jack Warden), umalo i ljubavnik lady Rand. Dakako, uz gromki blagoslov televizije i javnosti, željne jednostavnosti te svježih, čitljivih i efektnih figura.

I danas aktualno

Svakako, ono što je film opservirao i imaginirao prije više od dvadeset godina, primjenjivo je i na današnje doba. Koliko je samo neukih vrtlara, vičnih tek prizemnim metaforama, sjedilo u savjetničkim foteljama raznih predsjedničkih ureda prodavajući političku vještinu? I koliko je samo vrtlarskih i inih figura, lansiranih s političke ili medijske pozornice, pokušalo zamaskirati glupost, nekompetenciju ili impotenciju njezinih aktera? (Doduše, ovdašnja je politička retorika sklonija izravnoj figuri madraca, nego li sofisticiranom govoru mudraca i mudrica, makar i lažnih). I danas, kada je riječi u Americi zamijenilo zveckanje oružja, Ashbyjev film može biti aktualan, premda je stilski i režijski već onda bio pomalo, ali funkcionalno i dojmljivo staromodan.

Tome je, osim samog elitnog ambijenta, najviše kumovao njegov razvučeni, spori ritam, prilagođen Chanceovoj smirenoj tromosti i beskrajnoj tuposti, koju vispreno utjelovljuje Sellers u jednoj od svojih posljednjih uloga. I Ashbyjev satirički model, s dosta ilustrativnih ili odveć čitljivih epizoda (pohotnost gospođe Rand, prizori iz bračne sobe impotentnog Predsjednika, dramaturški nejasna i nerazrađena uloga odvjetnika koji otkrivanjem Chanceova pravog identiteta želi započeti političku karijeru, itd.) možda je odveć jednostavan i naivan za današnje političko vrijeme, sklono složenijim i mračnijim operacijama.

Nakon svega, uvijek će ostati čvrsto zaokružen i odigran lik što Sellersovim neuhvatljivim korakom servisira vrtove, a u začudnoj završnici filma, poput vješta iluzionista s kišobranom u ruci — hoda po vodi.

Diana Nenadić