Rijetko domišljato

Rijetko domišljato

Sofisticirana i urnebesno duhovita art-komedija u konačnici žrtvuje ponešto od toga za volju nečega što je istodobno trebala biti ironija na holivudski način filmovanja, ali i izraz poštovanja prema njemu, riječju — camp

Nije teško zamisliti kakvi šokovi potresaju ovdašnje tvrde zagovornike tzv. stvarnosne proze i umjetničke naracije uopće, sad kad njihov umjetnički koncept trpi udare teške artiljerije. Prvo je na lokalnoj razini konsternaciju izazvalo dodjeljivanje prozne nagrade »Jutarnjeg lista« zaboravljenom postmodernističkom prvaku Davoru Slamnigu za njegov povratnički (postmodernistički) uradak Topli zrak, a sad potvrda povratka tobože pregažene i anakrone postmodernističke poetike stiže i iz širokog svijeta: četiri najmarkantnija filma s aktualnog hrvatskog kinorepertoara — Čovjek bez prošlosti, Daleko od raja, Sve zbog ljubavi i Adaptacija — izraziti su sljedbenici postmodernističkih postupaka umjetničke tvorbe, a svi osim nešto slabijeg i, zanimljivo, najpitomije postmodernističkog prvoimenovanog Kaurismäkijeva ostvarenja dosežu visoku kreativnu razinu.

Poetika vlastite osobnosti

Dok se fakovska središnjica vjerojatno u panici pita što je pošlo po zlu, umjesto da se na vrijeme obavijestila o nekim uzusima povijesnoga hoda umjetnosti (u ovom slučaju o uobičajenim izmjenama tzv. klasicističkog i romantičarskog ili, po drugoj terminologiji, realističkog i simbolističkog principa), pametniji se autori ne obaziru na efemerne trendove nego poetiku svojih djela izvode iz vlastite osobnosti, a kad je to nužno znaju tu osobnost prilagoditi (agresivnim) zahtjevima izvanjskih okolnosti.

Nomen est omen: Adaptacija doista jest film o prilagodbi, kako onoj jednog medija (nefikcionalne književnosti) drugom (igrani film), tako i protagonista svijetu oko njih. Lucidni autorski duet, scenarist Charlie Kaufman i režiser Spike Jonze, proslavljeni iznimnim (postmodernističkim) uratkom Biti John Malkovich, grade filmsku kontrukciju o hiperintrovertiranom, upravo sociopatskom scenaristu, ili — kako je to svojedobno za sebe u mlađim danima govorio Tomislav Gotovac — komunikacijskom invalidu Charlieju Kaufmanu, koji se našao na teškim kušnjama pokušavajući adaptirati nonfiction-bestseler Kradljivac orhideja spisateljice Susan Orlean.

Kaufman i Jonze postavljaju i isprepleću nekoliko narativno-vremensko-prostornih, ali i ontoloških razina, što će posebno izaći na vidjelo kad recipijent tijekom filma shvati da zapravo gleda dekonstrukciju (koja je istodobno i konstrukcija) tvorbe filma čijoj projekciji prisustvuje. Načelno govoreći, taj metatekstualni postupak filma u filmu, slike u slici ili romana u romanu, pri čemu se djelo referira na vlastiti nastanak, odavno je poznat u povijesti umjetnosti pa i na filmu (gdje je posebno intrigantan zbog ontologije filmskog medija koja omogućuje drugim umjetničkim medijima nedosezivo raznovrsne odnose na razini fikcija — zbilja) — dovoljno se prisjetiti Altmanova Igrača (prema scenariju Michaela Tolkiena), snimljena točno deset godina prije Adaptacije.

Više od recikliranja

No, ono što Kaufman i Jonze nude u svom novom uratku mnogo je više od recikliranja starih postupaka. Ne samo da je njihova vještina u oblikovanju izabrana postmodernističkog metatekstualnog (i intertekstualnog) prosedea iznimna, oni odlaze i korak dalje ne zadovoljavajući se tek larpurlartističkom igrom, koliko god virtuozna bila. Stvarni Charlie Kaufman navodno je doista trebao adaptirati stvarnu knjigu Kradljivac orhideja stvarne Susan Orlean, pa ako je to točno, Adaptacija je zapravo film-esej o (stvarnom? izmaštanom?) procesu prilagodbe konkretne knjige konkretnom filmu. Adaptacija je također, poput Bartona Finka braće Coen i spomenutoga Igrača, žestoka kritika Hollywooda i njegovih kreativno ograničavajućih kalupa, ali je istovremeno i kritika autističnosti radikalnih umjetničkih autora nespremnih na bilo kakve kompromise, na prilagodbu zbilji izvan njih samih (Kaufman kao da je čitao tekstove Hrvoja Turkovića o toj temi, a znakovito je da on, kažu oni koji ga poznaju, uopće nema karakteristike kakve je podario filmskom liku Charlieja Kaufmana).

U završnom dijelu filma, kad je on definitivno dekonstruiran kao složena metatekstualna samozrcalna konstrukcija, Charlie Kaufman (lik u filmu) napušta autističnu ideju o filmu kao rekonstrukciji svojih refleksija temi umjetničke tvorbe i utječe se pomoći brata blizanca Donalda (u zbilji ne postoji), zagovornika provjerenih holivudskih formula, i njegova uzora Roberta McKeea (stvarni holivudski scenarij-maher), tako da u konačnici dobivamo komad(ić) trilera s ubilačkim planom, pucanjem i potjerom automobilima (te nekoliko mrtvih), dobivamo realizaciju Charliejeva pristanka na kompromis, njegove prilagodbe.

Vrhunska je ironija što film kvalitativno ponešto opada baš u tim trenucima — oni su doista (i) eksploatacijski ustupak publici, no čini se kontraproduktivan — Adaptacija je naime dotad sjajno funkcionirala kao sofisticirana, no urnebesno duhovita art-komedija, da bi u konačnici žrtvovala ponešto od tog, kako bi rekao Aco Petrović, tonusa za račun nečega što je istodobno trebala biti ironija na holivudski način filmovanja, ali i izraz poštovanja prema njemu, riječju — camp.

Drugi značenjski sloj

Iako ne osobito uspjeli (prokampovski svršetak ponešto snižava ukupan dojam, Adaptacija je podjednako svjež, intrigantan i dojmljiv uradak kao i Biti John Malkovich, čemu znatno pridonosi i onaj drugi njegov značenjski sloj, kojim ovdje nije bilo prostora pozabaviti se: priča o krizi identiteta lika Susan Orlean i njezinoj prilagodbi svijetu kradljivca orhideja Johna Larochea, koja za sobom povlači i bitno nove, barem u pojavnom smislu, elemente osobnog identiteta, Larocheove lakonske izmjene opsesivnih sklonosti odnosno prilagodba novim objektima opsesije uz osobni identitet koji se vidljivo ne mijenja, Charliejev intrigantan odnos sa simpatičnom Amelijom...

Može se i žaliti što film nije dulji, jer bi u tom slučaju mogao više prostora posvetiti liku producentice, koji je zahvaljujući magnetskom nastupu Tilde Swinton i ono malo vremena koje mu je na raspolaganju fascinantno ispunio, no možda ne treba tražiti kruha preko pogače. I ovako smo dobili rijetko domišljat, izvanredno glumljen i naposljetku dirljiv film, jedan od onih koji će zasigurno obilježiti početak stoljeća.

Damir Radić