Otkrivanje naličja

Otkrivanje naličja

Da je otkrivanje naličja političkih, ali i gospodarskih nepravilnosti već i u prvom desetljeću karijere bilo blisko Peteru Sellersu, zorno nam dokazuju i dva filma prikazana u okviru zagrebačkoga ciklusa

Glumački je opus glasovitoga britanskog glumca Petera Sellersa obuhvatio razdoblje od prvenca Penny Points to Heaven u redateljskoj izvedbi Tonyja Younga, nastala 1951. godine pod okriljem znamenitih Studija Ealing, pa sve do posmrtno dostupna Dubokog traga Pink Panthera, što ga je od ostataka drugih filmova o inspektoru Clouseau i nešto izvornog materijala 1982. godine sastavio Blake Edwards. Komične su uloge obilježile stvaralački rad toga britanskog glumca, donijele mu prestižan status i ne samo u tom žanru. Iako je tek u razmjerno malenu broju naslova izašao iz okvira komedije, njegov je rad i u drugim područjima bio izrazito uvjerljiv.

Filmovi prikazani u zagrebačkom Filmskom centru, dakako, nisu uspjeli pružiti potpuniji uvid u glumačka ostvarenja Petera Sellersa. No, pružili su uvid i u filmove u kojima on nije tumačio glavne uloge, ali i filmove koje možemo smatrati presudnima u okvirima njegova opusa, a to su Dr. Strangelove redatelja Stanleya Kubricka iz 1963. te Dobrodošli, Mr Chance Hala Asbyja uz scenarističku pomoć iznimnog američkog pisca Jerzyja Kosinskog, nastao 1979. godine, dakle tek nepunu godinu prije Sellersove smrti.

Krajnosti izražajnih mogućnosti

Dakako, ispravno je upitati se zašto baš ta dva filma možemo postaviti kao točke spram kojih je moguće razmatrati čitav stvaralački rad Petera Sellersa? Faktografski nam podaci podastiru da je za uloge u tim filmovima taj britanski glumac bio nominiran za prestižnu nagradu Oscar, no razloge takva izbora prije svega valja pronaći u potpunoj suprotnosti glumačkih izvedbi, izvedbi što ipak tek pokazuju dvije krajnosti njegovih izražajnih mogućnosti. O čemu je, pritom, doista riječ?

U Kubrickovu filmu Sellers tumači čak tri uloge, britanskog časnika, američkog predsjednika i naslovnog lika, nacističkog znanstvenika u američkoj službi. Kako su karakterne osobine tih likova različite, Sellersovo je ostvarenje uistinu zadivljujuće, jer je svakom od njih prišao s drukčijeg stanovišta, s potpunom uživljenošću, ali i gotovo ciničnim sagledavanjem, čime je ponajbolje pomogao stvaranju gotovo legendarna statusa tog filma, koji se poigrao uobičajenim paranojama i strahovima toga doba — hladnoratovskim sukobom SAD i Sovjetskog Saveza, kao i nuklearnom opasnosti što je ranih šezdesetih godina dvadesetog stoljeća istinski prijetila.

Ne treba zaboraviti ni hladnokrvnost redatelja Stanleyja Kubricka, koji se, istina na temelju književnoga predloška, odvažio tjeskobnu temu prikazati na komičan način, a i same su neuroze toga doba pomogle da naličje, odnosno besmislenost čitavoga sukoba dviju velesila, postanu još uspješnije razotkriveni. Poigrali su se stvaraoci toga filma s mnogobrojnim društvenim arhetipovima, prije svega vojnim i političkim, i ne samo da su ih spustili s pijedestala, odnosno odstupili od njihove moguće glorifikacije, nego su temeljito naznačili sve njihove slabosti, a uistinu je teško odlučiti se koje je od Sellersovih ostvarenja dojmljivije.

Raskoš je glumačkih talenata Petera Sellersa u tome filmu posvemašnja, a Hrvoje Hribar u drugom svesku Filmske enciklopedije (1990) piše da Sellers »otkriva sposobnosti koje će obilježiti njegovu daljnju karijeru: sposobnost imitacije i transformacije, ’apsolutni sluh’ za razna karakterna obilježja, glumačku tehniku u rasponu od introvertirane minucioznosti do egzaltiranih dosjetki, te sklonost improvizaciji koja je iziskivala ’čvrstu ruku redatelja’.«

Šest u jednom

Čitatelje će, međutim, zasigurno iznenaditi činjenica da je Peter Sellers i u filmovima s početka karijere često tumačio višestruke uloge, primjerice u spomenutom prvencu dvije, u Let’s Go Crazy Allana Culimorea iz 1951. čak šest, dok je 1956. u filmu The Care of the Mukkinese Battle Horn redatelja Josepha Sterlinga tumačio četiri. Čini se da taj već odavna zaboravljen i sasvim sigurno teško dostupan film nagovješćuje i tip uloge koji je u potpunosti proslavio Petera Sellersa. On naime tumači ulogu detektiva Scotland Yarda, čija je nesavršenost podcrtana nazočnošću podjednako spretna pomoćnika očita sprdnja s legendarnom uštogljenošću Sherlocka Holmesa.

No, taj predložak nespretna policijskog istražitelja sasvim je sigurno pomogao potpunijem uobličavanju najglasovitije uloge u opusu Petera Sellersa, uloge inspektora Clouseaua, što je tumačio u šest filmova pod redateljskim nadzorom Blakea Edwardsa. Nadalje, u filmu Marija Zempija The Naked Truth iz 1957, komediji smještenoj u povijesno zaleđe, odvažio se uz dva muška lika i na utjelotvorenje jednog ženskog. Pregled njegovih glumačkih ostvarenja svjedoči da je punu zrelost tumačenja više različitih likova u okviru jednog filma Peter Sellers ipak dosegnuo u Dr. Strangeloveu, jer se nakon toga filma u samo još dva navrata upustio u takva glumačka ostvarenja. Jedno je od njih i stvaralački neuspješan film Zarobljenik dvorca Zenda redatelja Richarda Quinea uprizoren 1979. godine, u kojem taj britanski glumac igra uloge blizanaca — dobrog i lošeg — koji pretendiraju na prijestolje.

Ogoljeli minimalizam

Peter Sellers nije u tom filmu mijenjao fizionomije, nije čak ni iskazivao pretjerane karakterne razlike tih dvaju likova, čime gotovo da je nagovijestio ulogu u filmu Hala Asbyja Dobrodošli, Mr Chance, ulogu vrtlara koji zbog pogrešna tumačenja njegove prostodušnosti, ali i ravnodušnosti, postaje važnom osobom u društveno-političkom okružju. Otvorena satira političkoga života SAD, ali i medijskih površnosti, potpomognuta je posve iznimnim Sellersovim glumačkim ostvarenjem. Naime, prema scenarističkom predlošku, on svoj izraz svodi na ogoljeli minimalizam.

Takav je postupak bio nužan da bi mogao ostvariti lik što se sa životom izvan televizijskog zaslona i nije suočavao, koji je uistinu tek prazna ploča, bez prošlosti i identiteta, s pomoću koje ostali središnji likovi iscrtavaju svoje zamisli, težnje ili frustracije. Zanimljivo je da u složenost scenarističkog predloška, ali i redateljske izvedbe, takav lik postaje upotpunom lika bolesnoga političkog moćnika. Ne samo da se uz njegovu pomoć uzdiže u svom društvenom položaju ili zadobiva emotivnu naklonost supruge nego i nakon njegove smrti ostaje bez svrhovitosti, pa usprkos nakanama političara jednostavno odšeće po vodi.

Naličja nepravilnosti

Da je otkrivanje naličja političkih, ali gospodarskih nepravilnosti već i u prvom desetljeću karijere bilo blisko Peteru Sellersu, zorno nam dokazuju i dva filma prikazana u okviru zagrebačkoga ciklusa; Carlton-Browne of the F. O. Roya Boultinga i Jeffreyja Della iz 1958, kao i Ja sam u redu; Jack u redateljskoj izvedbi Johna Boultinga što je nastao godinu poslije.

U prvom Sellers tumači ulogu prijetvorna premijera izmišljene bivše britanske kolonije, dok je u drugom preuzeo ulogu izmanipulirana sindikalnog vođe. No, ako je u prvom slučaju političko spletkarenje predstavnika raznih svjetskih sila sa sarkazmom zapravo svjedočilo i njihov politički imperijalizam, u drugom je slučaju razmatranje klasnih i društvenih razlika britanskoga društva na trenutke čak i tragikomično, s određenom gorčinom.

Zanimljivom je posvetom stanju britanskih provincijskih kina i film Basila Deardena The Smallest Show on Earth nastao 1957. godine, u kojem je Peteru Sellersu pripala uloga ostarjeloga kinooperatera, čije su sposobnosti nagrižene alkoholom. Gotovo da možemo uspostaviti simboličku povezanost toga filma s Dubokim tragom Pinka Panthera, odnosno od uloge kinooperatera koji jedva može prikazati cjelovit film, do filma koji je sastavljen iz ostataka drugih. Kao da je na taj način Peter Sellers sam dao ironičnu posvetu svome stvaralaštvu.

Tomislav Čegir