Mladenački i pretenciozno

Mladenački i pretenciozno

Rijetka prilika da vidimo što nam to rade nekadašnji zemljaci neslavno je propala. Doduše, uvijek možemo istaknuti kako u filmu nastupa hrvatski glumac i redatelj Dejan Aćimović

Predstavljanje i poimanje recentnoga stanja nacionalnih kinematografija nastalih raspadom Jugoslavije u Hrvatskoj uglavnom protječe u suživotu pravljenja budalama filmskih recipijenata i posvemašnjega ignoriranja. Ako izuzmemo nešto opširniji uvid u srbijansku kinematografiju posljednjih dvanaestak godina, nastao dobrim dijelom prema načelu konzumiranja zabranjenoga voća, za takav tretman zaslužni su svi pomalo, i distributeri i kinoprikazivači, ali i opće društveno ozračje, što u ovom slučaju znači i sama filmska publika (sjetimo se samo iznimno loše gledanosti Tanovićeve Ničije zemlje i ustrajavanja na činjenici da u njemu nastupaju dvojica hrvatskih glumaca).

Filmska politika

I dok ignorantsko stajalište možemo pripisati političko-politikantskim razlozima, pravljenja budalama gledatelja događa se ovako: Rane jesu film koji dolazi iz zemlje agresora na Hrvatsku, ali znate, njih je režirao Srđan Dragojević, protivnik Miloševićeva režima; dva filma Ljubiše Samardžića pripuštena su u kina, jer je, znate, i Ljubiša bio glasan protivnik srbijanskoga fašizma; Bure baruta je, znate, režirao čovjek koji je, između ostaloga, i tim filmom rekao ne! Miloševiću, a u filmu nastupa Bogdan Diklić, naš rođeni Bjelovarac; Prije kiše Milča Mančevskog film je nagrađivan na svjetskim festivalima i ne smeta što u njemu glumi nepoćudni Rade Šerbedžija; slovenski Outsider na negativan način prikazuje titoizam... Sve je to posve dovoljno da se normalan čovjek zapita: pa dobro, a gdje je tu film?

U tu se matricu poprilično škrto uključila i državna televizija. Ako me sjećanje ne vara, ona je od raspada Jugoslavije prikazala tek jedan film nastao u zemljama bivše federacije. Riječ je o Markovićevu Tito i ja, gdje je naglasak, također, stavljen na činjenicu što se film istodobno pronicavo i duhovito obračunava sa socijalističkim dogmama. (No, što i očekivati od televizije koja se maćehinski odnosi i prema domaćem filmu posežući u filmski arhiv tek kada nas napusti neki poznati filmski radnik?!).

Makedonski Zbogom, dvadeseto stoljeće mladih autora Aleksandra Popovskog i Darka Mitrevskog drugi je takav eksces, i to, recimo odmah, poprilično bizaran. Kako bi opravdala razloge njegova prikazivanja, HTV se potrudila pa nam je prije filma pomno ispisala naslove mnogobrojnih festivala na kojima je film prikazan; moram priznati kako su mi od svih tih smotri poznati jedino Ljubljanski festival i beogradski FEST, a našlo se tu i živopisnih lokacija poput Međunarodnoga festivala u Zanzibaru.

Nešto nejasno

Sam film počinje postapokaliptičkim (godina je 2019) prikazom nekakve medmeksovske bande koja svoju nesmiljenu pravdu dijeli po makedonskim gudurama odjevena poput članova nekoć kultne makedonske darkerske skupine Mizar. Potom se pseudoarhivski snimljenim filmićem, ujedno i najzabavnijim dijelom cijelog ostvarenja, vraćamo na početak 20. stoljeća, na vjenčanje sestre i brata koje završava balkanski tragično, a potom nas vremeplov vodi na Badnjak 1999. i priču o Djedu Mrazu koji unajmljuje sobu u kojoj obitelj oplakuje bratovu smrt... Ništa vam nije jasno? E pa nije ni vašem kritičaru.

Može su tu nazrijeti redateljsko-scenaristička želja da se nešto progovori o zlokobnu usudu makedonskoga naroda i države, popraćena uvodnim citiranjem Mojsijeve Prve knjige o kažnjavanju zla do istrebljenja, mogu se tu prepoznati stilski utjecaji Jarmanova poimanja postmodernizma i Kusturičine nejasne metaforike, ali prije svega Zbogom, dvadeseto stoljeće jasno iskazuje mladenačku pretencioznost Popovskog i Mitrevskog, koja im je u potpunosti uništila bilo kakvu suvislu ideju.

Šteta, jer je ionako rijetka prilika da vidimo što nam to rade nekadašnji zemljaci neslavno propala. Doduše, uvijek možemo istaknuti kako u filmu nastupa hrvatski glumac i redatelj Dejan Aćimović. Ostalo nam, jelda, i nije toliko bitno.

Ivan Žaknić