Vijenac 240

Film

X-Men 2/X2, red. Bryan Singer

Bolji od prethodnika

Ovdje postoji sve što biste očekivali od kreativnoga povratka dokazano uspješnu predlošku, ali i sve ono što se inače nikada ne dogodi

X-Men 2/X2, red. Bryan Singer

Bolji od prethodnika

Ovdje postoji sve što biste očekivali od kreativnoga povratka dokazano uspješnu predlošku, ali i sve ono što se inače nikada ne dogodi

Kako li je teško snimiti doličan nastavak u američkoj filmskoj industriji — iako ona živi od njih! Dakako, mašinerija cijeđenja sokova iz ogrizaka nekad slasnih plodova natjerat će publiku da popije litre bljutavosti i još za njih plati stotine milijuna dolara; posljednjih je godina pristup filmskim franšizama postao toliko ciničan da mi se činilo kako svaka nova ljetna sezona ima značiti samo nova razočaranja, kvarenje uspomena na filmove koji su mi bili dragi.

Doda li se tomu pomama za ekranizacijama Marvelovih stripova, začeta 2000. filmom X-Men Bryana Singera i beatificirana prošle godine Spider-Manom Sama Raimija, koja već od Daredevila pokazuje znake zamora, nisam mogao izbjeći dojam da je Hollywood na tromeđi nastavak-prerada-Marvel pronašao zlatnu koku mediokritetstva od koje će tusto živjeti još godinama u carstvu sniženih očekivanja.

Apoteoza abnormalnosti

Eh. S nastavkom X-Mena, zvanim samo X2, Singer pokazuje da nastavak može u svemu biti autentična ekstenzija izvornoga filma. Potpun kontinuitet s prethodnim filmom, organska nadogradnja svih likova i poriva koji su učinili prvi film uspješnim te širenje ambicija naracije do kvalitativno novih razmjera: ovdje postoji sve što biste očekivali od kreativnoga povratka dokazano uspješnu predlošku, ali i sve ono što se inače nikada ne dogodi. X2 najbolji je komercijalni nastavak ovoga desetljeća, a možda i više od toga — najbolja filmska adaptacija nekoga stripa. Najsloženija svakako.

Nekoliko je razloga tome. Prvo, Singer je izvrstan redatelj. X2 prvi je film nakon njegova fenomenalnog prvenca Privedite osumnjičene, koji mu dopušta da se razmaše ondje gdje je najsnažniji — u preglednu i dojmljivu vođenju velikog broja likova i bizantinski intrigantne radnje, bez jeftinih pokušaja stjecanja gledateljske naklonosti. Nećete ga zateći gdje se utječe forama Johna Wooa, Ridleyja Scotta ili braće Wachowski kako bi ispao cool: u svakoj će situaciji njegov primarni fokus biti na dramskoj snazi i težini. To nije cijeđenje, nego cijenjenje publike, pa nije čudno kako najčešća reakcija nakon gledanja X2 glasi: »Idemo opet«.

Drugo, Singer i njegovi scenaristi imali su ovaj put dovoljno vremena da se pripreme kako doliči. X-Men je od prve klape do premijere bio stvoren za samo sedam mjeseci; X2 je bio pošteno spreman godinama. Mnogi redatelji ne znaju mudro utrošiti vremenski kapital, ali Singer je uspio u ključnom trenutku, koji mu je na prvom filmu promaknuo — u nadilaženju žanra i pretvaranju svoje priče o pravu na abnormalnost u pop-kulturni fenomen. Unutar Marvela, strip X-Men bio je najdosljednije socijalno, generacijski i politički angažiran, još od svog početka u kenedijevskoj eri: Singer ne iznevjerava taj aspekt predloška, stapajući ga u sretnu simbiozu s realnim prohtjevima velikoga ljetnog akcijskog blockbustera. Na djelu je potpuno poštovanje materijala sama, što je i bitnije od poštovanja prema publici. To je pogotovo uočljivo nakon što odete opet.

Nadogradnja snažne konstrukcije

Treće, i ponešto konkretnije, Singer ovdje surađuje sa svojim kongenijalnim montažerom i skladateljem Johnom Ottmanom, koji je bio spriječen raditi na prvome filmu. Premda mu je glazba samo vrlo dobra, ne i odlična, Ottman je montažer koji će vas prikovati za ekran i najsuptilnijom karakternom scenom: a kad se razmaše u akcijskim prizorima i raskošno složenoj završnici, ostat ćete prilijepljeni za ekran i bez okova. Odnosno: koliko god dinamičan ovaj film bio, Ottman i Singer pristupaju svakom akcijskom prizoru kao čistoj nadgradnji već ionako čvrste i dramski snažne konstrukcije. Takav je pristup posve suprotan uobičajenu holivudskom, gdje su likovi i radnja najčešće izlika za nizanje akcijskih koreografija, koje djeluju dojmljivo dok traju, ali vas po izlasku iz kina ostavljaju praznima.

Četvrto, napokon, Singer je pokazao kako izborom jakih karakternih glumaca cijeli njegov koncept može stati na čvrste noge. Hugh Jackman, Halle Berry, Ian McKellen, Anna Paquin i Rebecca Romijn-Stamos bili su prije X-Mena nepoznata imena redovitim posjetiteljima multipleksa: sad su planetarne zvijezde, ali u svojim mutantnim inkarnacijama i dalje su samo sjajni glumci. X2 rijedak je primjer velikog američkog filma koji ni u jednom trenutku ne stenje pod teretom zvjezdanog ega. Potencijalno najveća prepreka uspjehu projekta — golem broj glavnih likova — postao je tako najveće jamstvo njegova zdravlja.

A sad me ispričajte; idem pogledati X2 još jednom.

Vladimir C. Sever

Vijenac 240

240 - 15. svibnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak