Znatiželjne tišine

Znatiželjne tišine

Barthes vas poziva na plesnu predstavu, pri čemu vam oduzima, za recepciju čini se prilično bitno, po jedno, osjetilo vida i sluha

Međunarodni festival suvremene glazbe uvijek nas obraduje nekim plesnim gostovanjem, olakšavajući, nažalost tek svake druge godine, iščekivanje Tjedna suvremenoga plesa. Završivši s prelijepim portugalskim plesačima Gulbenkian Balleta koji su, istina nebijenalski i bez eksperimentiranja, ali vitalistički moćno, Cantatom udarili na sva tjelesna osjetila, iz pleksusa u pleksus, 22. muzički biennale ponudio je nekoliko neuobičajenih oblika istraživanja odnosa zvuka i pokreta, da ne kažemo glazbe i plesa.

U smislu novog i drugačijeg pristupa svakako je najviše pozornosti privukao nastup Patricea Barthesa u Tvornici. (Uz dodatnu ekskluzivnost prava na doživljaj koja se pročula dosta prije početka Biennala: svega 66 osoba može prisustvovati izvedbi. Organizatori su to inače u hodu odlično riješili omogućivši i dodatnu treću izvedbu.) Barthes je autor koncepcije Silence 2 i Silence 3, a članovi, izvođači njegove kompanije, imaju status umjetnika koreografa.

O čemu je riječ? U opoziciji vremenu i prostoru, ovom i sada, agresivnom u zaokupljanju osjetila, šarenom, sjajnom, brzom, prepunom kratkih rezova, i nepotrebnih, dapače često zaglupljujućih informacija. Barthes vas poziva na plesnu predstavu, pri čemu vam oduzima, za recepciju čini se prilično bitno, po jedno, osjetilo vida i sluha.

Vidjeti bez vida

Silence 3 morate doživjeti, osjetiti, zamisliti, vidjeti bez vida. Na ulasku u dvoranu stavljate naočale koje potpuno, čak neugodno, prianjaju uz oko. Tada osjetite blagi dodir i tihi glas koji vas polagano odvedu do vašeg mjesta i spuste na strunjaču. Ležite na leđima, imate mali spužvasti jastuk pod glavom, i shvaćate da ste zatvoreni u vlastiti mrak. Vidite neke sjene, mutne boje, bljeskanja koja su vjerojatno više od napora oka i uma da nešto prepoznaju, nego od stvarnih reflektora. Kreće zvuk kao da se odljepljuje traka, pa onda nešto lagano što vas dotiče, neko pored diše, grupa stupa, netko skače, u nizu nedefiniranih zvukova i osjeta tek bilo mi je jasno da netko vrlo blizu moje ličinke slasno i glasno jede mirisnu naranču (a meni ne da!). Jesu li to idealni uvjeti za spoznaju o stanju vlastita tijela, nisam sigurna, ali da je novo iskustvo sebe, istina je. Nakon odležana dijela u predvorju kreće projekcija onoga što vam se dogodilo, u izvrsnoj režiji Stéphaniea Thierscha. Izvođači su stvarno plesali, ispunjavajući prostor svakojakim tijelima, individualnim improvizacijama i uvježbanim sekvencama. Naša osjetila su registrirala zvuk, disanje, blizinu, doticaj, ali ne i to da su bića oko nas različitih spolova, različito odjevena i neodjevena, neka posve naga, sa životinjskom maskom, lijepa ili groteskna. Prošao je čak i Djed Božićnjak. I dok su neki uz smijeh uzdisali za onim što su upravo propustili, drugi su bili razočarani realnošću.

Silence 2 — igra potopljena plovećom santom ima nova pravila. Sjedite u krugu, leđima okrenuti središtu, plesači su oko vas, i u/na uši na njihov znak stavljate čepiće i slušalice. Mrak je i zaronili ste u more, uho je okrenuto prema unutra, čujete samo vlastite šumove disanja, gutanja sline... Iz mraka, kao na mjesečini, izranjaju gola leđa, mišići se kreću oživljujući kožu. Sve što se dešava čudno je lijepo, kao da ste u nekom drugom vremenu i prostoru, kao da ste i vi iselili u neku drugu dimenziju odakle promatrate bića koja se lagano plešući kreću oko vas. No kako su vam razbili prvu iluziju neviđenog plesa projekcijom, tako je na kraju nečutoga plesa pojačano svjetlo, plesači postaju stvarni ljudi u svakodnevnim situacijama (uz neke simboličke pomake?). Ukratko, vraćaju vas u vlastito tijelo u vrijeme i prostor iz kojega su vas malo izvukli. Iz igre i Barthesove znatiželje.

Maja Đurinović