Vrijedi–ne vrijedi–vrijedi?

Vrijedi–ne vrijedi–vrijedi?

Davor Slamnig, Topli zrak, Sys print, Zagreb, 2002.

Moram priznati da nagrada »Jutarnjeg lista« za prozno djelo godine ili, kako se odnedavno kaže: sezone, postaje sve važnija i sve prestižnija u našoj kulturnoj javnosti. Dobro, poneko će reći da žiri »Jutarnjeg« nije kompetentan i pronaći dva ili tri sasvim ozbiljna razloga za takvu tvrdnju. No, pustimo sad to i priznajmo da je unatoč svemu njihova nagrada važna: prestižno i materijalno (u ovo ubrajam i čuveni rad medija). Druga je stvar što je naša kulturna javnost podijeljena u nekoliko raznih tabora pa danas dobiti nagradu znači u isto vrijeme i dobiti dosta neprijatelja. Unatoč prigovorima moram priznati da sve više cijenim rad ovog žirija. Možda zato jer su ipak uspjeli ostati djelomice nepredvidivi, a to daje nagrađivanju kakvu-takvu čar.

Više u stilu fantasy

U analizi Toplog zraka, zbog svih navedenih razloga vrlo škakljivoj, poslužit ću se starom doskočicom o dobroj i lošoj vijesti. Reći ću svoje razloge za i protiv Slamnigove knjige, jer ju je nagrada apostrofirala i izdvojila iz mora novoobjavljenih knjiga, ali i istovremeno smjestila u iznimno kontroverzan kontekst — što je sudbina svih budućih laureata, čini se. Također, zbog svega navedenog moj tekst neće biti samo kritika Slamnigove knjige, nego i takozvana kritika kritike. Pa da počnem prvo s razlozima protiv.

Nagrada je ovu mirnu i ne baš ambicioznu knjigu postavila pred ozbiljno analitičko povećalo. Ne kažem da Slamnigov roman to ne zaslužuje, ali to sigurno nije bila namjera ni ambicija autora. No, puka opuštenost, puko popuštanje narativnih veza karakteristično za osamdesete, čini mi se, nije dovoljno. Topli zrak ne bih nazvao znanstvenofantastičnim, nego samo fantastičnim, više u stilu fantasy literature, koja je obično infantilna. Stupanj motivacije likova i same radnje poprilično je nizak. Također, slabost je Toplog zraka za nas već poznata ukočenost i visokoparnost dijaloga. Doduše Slamnigovi dijalozi jesu ironični i duhoviti, ali se ne podudaraju sa situacijom i likovima. Primjerice, lik niskoga društvenog statusa govori akademskim jezikom i pritom ne griješi. Točnije, svi likovi, svi ljudi pa čak i nove vrste (buhtoli) govore istim visokoparno akademskim jezikom (ne govore iste stvari, ali govore na isti način). Tako ispada da čitamo jedan veliki monolog, ili kvazidijalog, a to u potpunosti oduzima dramatiku tekstu. Tekst zato prestaje biti drama (gubi na zanimljivosti), a postaje neka vrsta šaljiva filozofskog dijaloga s odmakom u kojemu su likovi tek nešto više od pukih i praznih funkcija (čemu?). Sve to podsjeća na osamdesete, godine koje nisu previše marile za uvjerljivost naracije, a sukladno tome i same fabule, pa i priče u dubljem smislu. Redudantnost, taj zamorni višak i od autora nezapažena diskurzivna uravnilovka slabost je djela.

Lakoća i zaigranost

S druge strane kvaliteta romana upravo je u lakoći i zaigranosti. U opuštenosti pisca i smjelosti da izmisli novi alegorični i imaginarni svijet, da se odluči za umjetničku pustolovinu. Mogao bi se u obranu ovog tipa pisma iz daljine evocirati Boris Vian, ili neki drugi fantastičar. Gledano kontekstualno dodatna je kvaliteta Slamnigov otklon od određenoga tipa prevladavajuće proze, neke vrste novog realizma — ili točnije novog socrealizma — i njegova odluka za nove (stare) autorske slobode, za otvaranje novih svjetova. Konačno, postoji i nešto što se zove pravo na razliku. Na estetsku razliku.

Teško mi je, kao što sam već rekao, Topli zrak braniti na mikrorazini. Slamnig možda ima nekoliko uspjelih situacija, i pokoju zgodnu viziju, primjerice simpatičan je let balonom, koji je osnovica knjige i priziva lakoću pisanja i pripovijedanja kao program, kroz metaforu toplog zraka. Zanimljivo je i samo ime Montgolfier. Svrgavanje dikatatora također nije loše, ali nije dovoljno razrađeno. Vrlina je, dakle, Slamnigova romana općenita i načelna. Njegova alegoričnost i metaforičnost — premda me nisu odveć impresionirale — djelomice su važne za sadašnji trenutak naše književnosti, ne kao povratak u dekonstrukcionističke osamdesete, nego jer je alegorijsko metaforična osobina književnog djela bila podcijenjena posljednjih godina.

Eto, važući razloge za i protiv i sâm sam se spetljao i više ne znam pravo reći vrijedi li Slamnigova knjiga ili ne. Stoga ću parafrazirati jednog od članova žirija »Jutarnjeg« koji je jednom prigodom rekao da danas više nema kriterija u umjetnosti. Nisu li tom tobožnjem fatalističkom dojmu najviše pridonijeli upravo oni sami?

Rade Jarak