Voljeti i biti voljen

Voljeti i biti voljen

Zagrebački klub KSET uspio je u ponedjeljak, nepopularnom danu za večernje izlaske, predstavljanjem jednog od vodećih američkih kantautora, Marka Olsona, napuniti svoj prostor ljubiteljima americane. Olson je nastupio u jednoj od verzija Creekdippersa, projekta koji vodi sa suprugom Victoriom Williams, također jednom od najdarovitijih kantautorica američke scene.

Uz Garyja Lourisa temeljni autor skupine Jayhawks, rodonačelnika toga glazbenog usmjerenja, Olson je izvorni sastav napustio već pri prvom susretu s izglancanom produkcijom. Novi projekt, koji djeluje od 1997, nešto je posve drugo — ingeniozna kombinacija Olsonove glazbe predivne neizbrušenosti, bezgranične kreativnosti Victorije Williams te izravnosti i iskrenosti skladbi koje slave ljubav.

Entuzijastična publika, koja je iznenadila dobrim poznavanjem opusa bračno-glazbenoga dvojca, popratila je program znalački i s uživanjem, koje je, isto tako, isijavalo i iz glazbenika. Tomu je svakako pridonio i jedinstven, izvrstan i neobičan niz skladbi, u kojem su prednjačile one s posljednjeg albuma Olsona i Creekdippersa, poput krasnih Cactus Wren, Still We Have a Friend In You, Alta’s Song i naslovne December’s Child, izvedene na vrhuncu nastupa.

Olsonov stil je, još i iz dana Jayhawksa, mekan, fin i lagan, gotovo se može reći nježan, što je bilo vrlo očito i na koncertu. Njegove su skladbe jednostavnije, manje orkestrirane, a njihova struktura krhkija. Posebno lijepo djelovalo je smjenjivanje razvedenijih i izravnijih Victorijinih skladbi s delikatnijim Markovim, kao i neobične mješavine oba stila u dobru dijelu programa.

Dječji šarm

Publika je osobito dobro primila izvedbe Victorijinih pjesmama poput Why Look at the Moon i Water to Drink, uvijek pozitivna predznaka i pogleda s vedre strane. Victorijin glas, oči i osmijeh imaju nevjerojatno dječji šarm. Njezin je vokal često bio vrlo visok, a ponekad i nesiguran (i sama ga naziva klimavim), pa ipak, pronosio je većim dijelom svojevrsnu mješavinu naivnosti i mudrosti, osnovnog ugođaja kojim zrače njezine skladbe.

Dvoglasno pjevanje, izmjenjivanje protagonista na raznim instrumentima, nadahnuti talijanski violinist (hrvatskoga podrijetla) i siguran bubnjar osigurali su odličnu atmosferu. Uz Victorijine pjesme, izvedbe poput Olsonovih My Own Jo Ellen i Ben Johnson’s Creek topla su i snažna glazba, iskrena, otvorena i puna slavlja, oduševljenja i poštovanja, što je znala osjetiti i zagrebačka publika. Jedinstvena glazba tijekom koncerta često je dobivala i obilježja gospela, pa se oduševljenje dvoranom širilo u valovima.

A ovim prvim posjetom glazbenika našoj zemlji, imali smo priliku vidjeti potpuno zrele umjetnike na vrhuncu karijere, više nego dvosatni program s tri bisa i prepunu oduševljenu dvoranu. Sve to govori isto što i tekst jedne od pjesama: The greatest thing you’ll ever learn / Is just to love and be loved in return.

Velimir Cindrić