Vaga događaja i doživljaja

Vaga događaja i doživljaja

Jonathan Franzen, Korekcije, prev. Nataša Ozmec, Zagreb, 2003.

Danas gotovo da i nema područja ili žanra u koji se nije zavukla najveća pošast današnjega svijeta — globalizacija, koja se, kako joj sam zarazni naziv govori, globalno i rasprostire, u dnevnom tisku, u filozofiji, u beletristici. Posvećena su joj mnoga publicistička djela koja fasciniraju podacima o prljavim poslovima globalističke ekonomije (npr. podatkom da je u Sjedinjenim Državama u reklamnu industriju od 1998. uloženo oko dvadeset milijardi dolara), a obrađuju je, u stilu tužaljki, i mnoga depresivna literarna djela u kojima se duboko zalazi u otuđeno naličje sretnoga kapitalizma. I na našem tržištu osvanuli su prijevodi nekih kapitalnih knjiga koja nam prikazuju blistavo lice i psihotično naličje kapitalizma. Jedna od njih je izvrsna opsežna publicistička analiza Naomi Klein — No logo, koja Ameriku, odnosno bogati svijet, prikazuje kao neki proračunati internetski program, svijet umreženih, podmuklih multinacionalnih korporacija, čije se lukave strategije sastoje u tome da rad temelje samo na marketingu, a ne na proizvodnji. Sive zone bogatoga i virtualnog svijeta može pokazati i dubokoumna knjiga Pascala Brucknera Neprestana ushićenost, koja, razigranim esejističkim perom, analizira suvremeni svijet kao škrinju imperativa za srećom, uspjehom, dobitkom, kao svijet prividne svemoći u kojem čovjek gubi orijentaciju i postaje zapravo nemoćan. Razumski zahtjev prosvjetiteljstva za ovozemaljskom srećom (sadržan u slavnoj Voltaireovoj rečenici: »Zemaljski raj je tamo gdje sam ja!«) s vremenom se premetnuo u mahnitu utrku za dobitkom u potrošačkom društvu, no, što čovjek postavlja veće ciljeve, oni postaju nedostižniji, a ushit za srećom tako sve više potiskuje prazninu i patnju, koje onda traže oslobađanje u kojekakvim terapijama. One se množe kao druga pošast kapitalističkog društva, kao splet putova duhovne obnove, koje zajedno možemo nazvati new ageom.

Mračna panorama američkoga društva

Globalizaciju će još više, na primjeru ljudskih sudbina, prokazati literati. Jedan od najdramatičnijih suvremenih romana koji dočarava psihopatske i sociopatske fenomene suvremenog čovjeka roman je Elementarne čestice Michela Houellebecquea, u kojem će izlaz iz bolesnog, otuđenog potrošačkog društva biti u dvjema krajnostima — ili u potpunoj apatiji (koju utjelovljuje lik letargičnoga znanstvenika Michela) ili u totalnom hedonizmu (koji utjelovljuje lik razbludnoga Bruna). Jedino se krajnostima, odnosno, isforsiranim pozama može dati smisao patnji — ili je treba potpuno potisnuti, ili je treba agresivno iživjeti.

Sva ta brojna lica i naličja suvremenog kapitalističkog svijeta predstavlja, u bogatom labirintu ljudskih sudbina, roman američkoga pisca Jonathana Franzena Korekcije koji je, malo nakon objavljivanja u Americi, dosegnuo milijunsku nakladu. Taj roman, zapravo mračna panorama američkog društva, odnosno, suvremene demokracije koja »postaje vladavina posvećene jadikovke«, kako piše Bruckner, samo je plod one klice koja postoji u američkoj literaturi još od beat-generacije. Prezir koji su prema samodostatnosti i konformizmu Amerike osjećali J. Kerouac, A. Ginsberg, J. Heller, danas je prerastao u nihilizam, koji je široko i duboko predstavio Jonathan Franzen.

Franzen realističkim stilom priča priču o sudbinama pojedinih članova obitelji Lambert, ostaje prividno na razini radnje, ali magično iz nje izranja potisnuti svijet nesretnika koji predstvlja tu akumulaciju patnje, dok se izvana događa akumulacija kapitala, sreće, slobode. »Svijet kapitala je tužan, zato što to nije svijet razmjene, nego svijet zatvorenosti i autizma« — jedna je od rečenica Pascala Brucknera, koja bi slobodno mogla biti i moto ove depresivne, ali vrlo čitljive, nipošto odbojne knjige.

Autistična slika

Dok se izvana širi sjajna panorama demokracije, nicanjem korporacija, zabava, terapija, iznutra se rađaju raznovrsne boljke demokracija, stvara se klinika različitih, nevidljivih karaktera, izgubljenih u globalnom svijetu — depresivaca, ili nesretnih snobova koji nikada neće ostvariti američki san, ili neshvaćenih intelektualaca koji će, poput Kerouaca, tragati za autentičnim iskustvima u materijalističkom svijetu, ili pak perverznjaka koji depresiju liječe seksualnošću. Tu unutarnju, autističnu sliku američkog društva, u kojem bogatuni stoje zatočeni u svojim tvrđavama ili kompanijama, dok poštenjaci ostaju zatočeni na svojim marginama i u svojim samoćama, poput Alfreda, oca obitelji Lambert, Franzen je opisao tako slikovito i uvjerljivo, da se čini katkada da on piše dokumentarnu priču o stvarnoj obitelji, a ne fikciju. Naravno, jer opširnost (više od četiristo stranica) ne bi ni podnijela suvišno literariziranje, pa je Franzen mudro odlučio pričati, pričati, pričati, nizati brojne epizode, bilježiti sve banalno i svakodnevno, diskretno ubacivati monologe i kontemplacije, održavati razumnu vagu događaja i doživljaja, kako bi tako zadržao čitatelja u protegnutoj fabuli. Franzen, kao i uglavnom svi drugi suvremeni pripovjedači, izbjegava kronološko pripovijedanje — njegov roman osmišljen je kao niz poglavlja od kojih je svako posvećeno jednom članu obitelji, jednom psihološkom fenomenu, a radnja obično teče unatrag, a ne naprijed, odnosno, digresijama i sjećanjima rekonstruira se život i stvara se postupno zajednička slika obitelji Lambert. Priča živi od sjećanja, kao što i likovi žive od sjećanja, odnosno, od svoga samotnjaštva, a to knjizi daje onaj tajanstveni literarni veo. Nema u priči junaka, svi su antijunaci, svatko je pacijent svoje vrste, a izlječenja zapravo i nema, pa stoga roman završava onako kako je i započeo — svatko je ostao na svojoj nedovršenoj stazi, svatko zagledan u svoju lažnu zvijezdu. Možda se tako opširni roman mogao na koncu ponešto i izdramatizirati, jer čitatelj očekuje katkada i konkretnije rezultate dugotrajnog čitanja. Alfred umire na kraju od Parkisonove bolesti, što se i očekivalo, Chip, intelektualac koji je dobio otkaz na koledžu i životario poštenim i nepoštenim poslovima, ostaje zakukuljena sudbina, sretno oženjeni brat Garry ostaje depresivan, sestra Denise, nakon dvostrukog života, ostaje pokajnica zatvorena u svoj neostvareni prosječni život... Franzen je valjda time htio reći da nema nikakvih utopija, a zacijelo bi se nasmijao i onoj koju propagira new age — o novoj duhovnosti koja će nadvisiti otrcani materijalistički svijet. Razvlačenje statusa quo ima i mudrijeg opravdanja — dočaravanje negativne slike povijesti, nevjere u njezin progres. Demokracija je prividno progresivna — izvana proizvodi novac, zadovoljstvo, a iznutra gomila nezadovoljstvo. Zar se onda uopće i može u tom bolesnom društvu izmisliti neka herojska sudbina? Nema heroja, ostaje samo ona Pascalova: Čovjek je pojedinac izgubljen u golemom svijetu.

I u golemom svijetu Jonathana Franzena, u opširnoj priči o Lambertovima, koja priča još širu priču o Americi, izgubljeno je mnogo pojedinaca, ali su sve te stranputice različite, promašaji su pustolovni, katkada i egzotični, pa je bogatom građom ispunjena prazna slika svijeta. Korekcije su preporučljivo, dobro napisano štivo, a i nenametljiv, a zapravo važan prilog opusu psihološke literature o globalizaciji, odnosno o mračnom naličju kapitalizma.

Lada Žigo