U tri samostanska krila

U tri samostanska krila

Tijekom života Charles-Edouard Jeanneret, poznatiji kao Le Corbusier, osim antologijske kapelice u Ronchampu i nedovršene crkve u Firminyiju, o kojoj pisah u prethodnoj kolumni, realizirao je još samo jednu crkvenu građevinu — onu u sklopu dominikanskoga samostana La Tourette, smještena na padini ponad Eveuxa-sur-l’Arbreslea, tridesetak kilometara zapadno od Lyona. Zaziranje od sakralne tematike veliki je majstor pravdao tezom kako ne može projektirati građevinu u kojoj nitko ne živi, jer je njegova zadaća da udomljuje ljude

Oratorij u prednjem planu, a ulaz i crkva u dubini, foto V. Penezić

Ubrzo nakon Ronchampa uslijedila je narudžba za La Tourette, čemu je ponovno kumovao otac Alain Couturier, urednik časopisa L’Art sacre i utjecajni promicatelj ideje o renesansi crkvene umjetnosti i arhitekture modernističkim izričajem. Pereu Couturieru, koji je Corbuov agnosticizam držao zanemarivim u odnosu na iskonsku sakralnost njegove arhitekture, nije bilo teško odagnati arhitektov skepticizam izazovom, kako se sam izrazio, »udomljavanja stotinu duša i stotinu tijela u tišini« obzirom na Le Corbusierovu sklonost monaškom tipu zajednice koju je ćutio još od mladenačkih dana. Svoj socijalni ideal, manifestiran već u ranom projektu višestambenog prototipa immeuble-villa i oprostoren u Marsejskom bloku, formulirao je upravo na samostanskoj dvojnosti individualnog i kolektivnog života, inspiriran redovničkim zajednicama što ih je upoznao za svog znamenitog Voyage d’orient, pa su tako strme litice grčkog manastira Atos evocirane u sjevernom pročelju konventa La Tourette.

Također je osobni svjetonazor zasnivao na elementarnosti redovničkog života — materijalnoj jednostavnosti, samodisciplini i tišini.

Agnostik s protestantskim backgroundom

Tako je, nakon bijele hodočasničke kapele u Ronchampu, neizrecive prostornosti, koju mnogi ocijeniše najuvjerljivijom religijskom građevinom dvadesetog stoljeća, taj agnostik s protestantskim backgroundom realizirao potkraj života još jedno remek-djelo katoličke sakralne tipologije, ambivalentni kompleks u kojem je asketska jednostavnost vanjštine, u kombinaciji s ekstremnom grubošću neobrađenoga betona, u oštru kontrastu sa začudnim bogatstvom prostornih odnosa interijera, množinom inovativnih tipova fenestracije i brižljivom modulacijom svjetla, utjelovljujući idealni ambijent za studiranje i spiritualnu meditaciju.

Izvorna namjena konventa kao kuće za intelektualnu i duhovnu izobrazbu novaka dominikanaca nije bila duga vijeka i trajala je od 1959. do 1970, kada je u njemu pod klauzurom obitavalo do 75 redovnika. Danas ovdje živi desetak dominikanaca koji su samostan transformirali u otvoreni konferencijski centar namijenjen redu, ali i javnosti, pogodno mjesto za seminare, gdje se sudionici mogu izolirati od vanjskog svijeta i iskusiti svakodnevni život nesvakidašnje zajednice. Samostan funkcionira i kao kulturni centar — promotor suvremene arhitektonske baštine, a zainteresirani mogu odabrati između jednodnevnih (sa ili bez noćenja) ili vikend-programa boravka sa smještajem u redovničkim ćelijama i punim samostanskim pansionom. Za posjeta potkraj prošle godine osobno se uvjerih u gostoprimstvo dominikanaca, koji će vas rado provesti hodnicima i prostorima samostana znalački vam tumačeći pojedine detalje, manipulaciju svjetlom, vizure ili pak način na koji se arhitektonski oblici kreću sinkrono s vašim hodom. Uistinu je nemoguće ilustracijama dočarati, a tekstom opisati bogatstvo i finoću prostornih odnosa Corbouva ostvarenja, koje je jedan od najsnažnijih dokaza da se arhitektura u potpunosti može doživjeti samo neposrednim iskustvom, ticanjem njezinih površina, osluškivanjem svjetlosnih vibracija i bivanjem u njezinim prostorima.

Kao nadahnuće za tlocrtnu organizaciju arhitektu je poslužio cistercitski samostan u Le Thoronetu na koji ga je uputio Couturier, ustvrdivši kako je riječ o kvintesenciji tipologije. No Le Corbusier nikada nije robovao kanonima idealnog tipa, nego ih je kroz distorziju, inverziju i kontradikciju prilagođavao vlastitim rješenjima. Tako je i ovdje na tradicionalnu tlocrtnu pačetvorinu superponirao klasičnu corbusierovsku temu kutije na stupovima obogaćenu recentnijim inovacijama poput unutrašnje ulice, beton brut i strukturirane fasade. Prazninu tradicionalnoga klaustra, čiji je perimetralni ophod izmješten na krovnu terasu, transponirao je u asemblaž različitih oblika, identiteta i asocijacija u nizu bizarnih jukstapozicija: piramide nad oratorijem i kosine krova atrija; cilindrične forme spiralnoga stubišta, vertikale kuhinjskog dimnjaka i oblih kubikula za posjetitelje pri ulazu; utonule sakristije s redovima krovnih svjetlosnih mašinki, moćne vertikale crkvenoga zida i križnog sustava ustakljenih pasarela.

Pogled na južno pročelje samostana, foto V. Penezić

Kontrast arhitekture i prirode

Glavna kreativna strategija zasnovana je na oštrom kontrastiranju, čak koliziji pojedinih elemenata, kao Corbuova interpretacija središnje teme dvojnosti individualnog i kolektivnog, što je dosljedno provedeno od cjeline do detalja. Snažni kontrast arhitekture i prirode, naglašen izdizanjem građevine od terena, kolizija zatvorene vertikalne kutije crkve, izrasle iz tla, i rahlih horizintalnih slojeva samostana, lebdećih nad padinom, suprotstavljanje masa i praznine, igra svjetla i sjena, samo su neke od očitih tenzija koje se pojačavaju razlikama u manjem mjerilu u varijacijama planova, tekstura i transparentnosti.

U tri samostanska krila, u obliku slova U, na dva gornja kata smještene su redovničke ćelije. Ulazna etaža namijenjena je intelektualnom (oratorij, novaci, sobe za seminare), a najniži kat zajedničkom životu (refektorij, dvorana za sjednice) s prilazom crkvi. Razlika u namjeni etaža izražena je varijacijom u fenestraciji, transparenciji, skulpturalnoj težini, tipu konstrukcije i karakteru prostornosti. Ćelije su izvedene s uzdužnim zidovima kao tunelski prostor asketskih dimenzija u omjerima Modulora, s jasnim funkcionalnim zoniranjem (ulaz-higijena-odmor-rad), a prema van otvorene dubokim lođama u ulozi brise-soleila. Etaže s javnim sadržajima imaju skeletni sustav (dom-ino) i slobodni plan, a pročelja su u ustakljenim stijenama, fiksno ugrađenim izravno u vertikalne betonske šprljke na promjenjivim razmacima zvanim ondulatoires i sa zaokretnim krilcima za ventilaciju — aerateurs. Corbuov inovativni sustav fenestracije rasterirao je u muzičke staklene ritmove glazbenik/arhitekt Yannis Xenakis prema proporcijama Modulora, koji u koridorima igrom svjetla i sjene dramatiziraju kretanje. Paletu otvora nadopunjuju stijene sa naizmjeničnim staklenim i punim poljima tzv. mondrian-prozori i tanki horizontalni procjepi na hodnicima koji su na skretanjima blokirani vanjskim betonskim panelima, tzv. ventilacijskim cvjetovima.

Unutrašnjost samostana spartanskom estetikom odgovara skromnom redovničkom životu: podovi su u betonu s rasterom fuga prema Moduloru, zidovi su grubo ožbukani, instalacije vidljive pod stropom, a stanovitu živost daju akcenti u osnovnim bojama. Kulminacija je kretanja prostorima samostana crkva s bočnom kapelom, čiji pod modulacijom prati nagib terena. Snažna, elementarna unutrašnjost, koju autor definira totalnim siromaštvom, naglašena je maestralnim dizajnom svjetla propuštena kroz pet vrsta otvora, uključujući i svjetlosne topove na krovu kapele što transmutiraju svjetlo u lebdeće kolorirane diskove. Prostor je crkve prema ugođaju kombinacija Corbuove čudesne kutije i prigušene, gotovo opskurne atmosfere ranokršćanskih bazilika, sugerirajući povratak počecima.

Vinko Penezić