U očekivanju boljeg

»Književna republika«, gl. ur. Velimir Visković, Hrvatsko društvo pisaca, god. I, br. 3-4, Zagreb, 2003.

Sada kada je pred nama drugi dvobroj književnoga časopisa koji su, prije svega, obilježile prigodne žestoke riječi glede svojedobnoga formiranja nove domaće udruge pisaca (HDP) te glede nove koncepcije te svježe kulturne tiskovine, može se nešto objektivnije razmotriti pitanje da li je hrvatska javnost formiranjem dvaju društava i dviju republika, osim dakako na kvantiteti, profitirala i na kvaliteti.

Kao udarni tekst proljetnoga broja »Književne republike« zamišljen je osvrt Tonka Maroevića na pripovijest Josipa Županova. A slijedi ga i svjetska literarna premijera same priče — Posebna veza, neraskidiva. Poznati se sociolog, dakle, prije gotovo pedeset godina okušao u literarnim vodama, i to s vrlo zahtjevnom tematikom — NOB-om. Zanimljivost te Županove pripovijesti ponajprije je u netipičnom, psihološkom pristupu toj problematici, odnosno samom ratu, dok mu Maroević zamjera suvišak intertekstualnih igara i kombinatorike. Iako se stilski poprilično uklapa u hrvatsko literarno stvaralaštvo pedesetih, njegovu relativnu aktualnost opravdava činjenica da svojim likovima (ne toliko i samim događajima) pristupa na nedogmatskoj razini — ponajprije u svjetlu njihovih zločina/junaštva.

Nakon tipično nobelovskog (neinventivnog) poetskog intermezza iz pera Poljakinje Wislave Szymborske, laureatkinje iz 1996, slijedi jedan od zanimljivijih proznih tekstova ovoga broja — pripovijest Slovenca Evalda Flisara. Nažalost, stari prigovor o nedostatku nekih popratnih informacija o uvrštenim piscima nije ispravila ni nova koncepcija časopisa pa nam preostaje tek Flisarov goli tekst. Kraj povijesti donosi isječak iz života poveće obiteljske zajednice negdje u razdoblju nakon osamostaljenja Slovenije. Uz izravne, ali i nešto prikrivenije aluzije Flisar definitivno dokazuje da su naši prvi susjedi sposobni vrlo ironično gledati na svoju društvenu zbilju, pa i na same sebe.

Teško štivo

Iz preostale književno-sociološko-kulturne ponude izdvojit ćemo tek ono naj. Najzanimljiviji tekst — putopisna i jezična mješavina (turcizama, zagrebačkoga slenga, dalmatinskog govora i velikog izbora svih mogućih stranih izraza) iz Zapadnih zapisa Lidije Vukčević. Najmlađi autori — izbor iz poezije Josipa Mlakića (nove pjesme) te Dorte Jagić (iz već objavljene zbirke). Ovdje upada u oči i zanimljiv kontrast između Mlakićeva uglavnom realističkog pristupa te fantastičarskih motiva i jezičnih igrarija Dorte Jagić. Najironičniji naslov — O Virginiji Woolf kao borcu za ženska prava. Bez komentara. Najradikalniji ulomak — cjeloviti tekst Manifesta Hrvata radikala iz 1925. Milana pl. Šufflaya (u to doba predsjednika Hrvatske narodne radikalne stranke). Inače, cjelovit ogled Nikice Mihaljevića donosi vrlo opsežan pregled recepcije političkog i umjetničkog djela toga svestranog intelektualca. A mogli bismo još spomenuti i poprilično teško štivo u rubrici domaće proze. Sva tri uvrštena autora, naime, sklona su snažnoj poetičnosti ili pak tekstualnim i simboličkim poigravanjima. Nažalost, to je u konačnici rezultiralo visoko intelektualnim i pomalo zamornim tekstovima.

I kao što kaže jedna od verzija one narodne: Tresla se brda, rodio se miš. Dakle, sada je već posve očito da »Književna republika« ne nudi neke posebno drukčije ili posebno inovativne pristupe i tekstove. U odnosu na svoju zlu(?) polusestru, ova republika donosi tek nekoliko mlađih imena (u ovom broju u rubrici poezije), nešto, recimo, ipak maštovitiju naslovnicu te nešto drukčije politički intoniranih tekstova. A možda se i to može nazvati napretkom? No, sve se čini kako će se na kulturnočasopisnom nebu još za neko vrijeme zadržati kvalitativni status quo.

Jelena Gluhak