U obrani knjige

U obrani knjige

Sukladno boljim običajima na kritike ne bi trebalo reagirati, nego ih pomno pročitati te pozitivno zaboraviti a iz negativnog eventualno nešto naučiti. No kako kritika o knjizi o Jakovu Gotovcu nije stigla iz struke, ni muzikološke ni teatrološke, a upravo je struka u ličnostima uglednih muzikologa i teatrologa u knjizi zastupljena, nema druge do braniti knjigu njom samom, poništavajući očite kritizerske zlonamjerice:

1. Ako je knjiga objavljena u povodu obljetnice majstorove smrti, zašto bi to automatski moralo značiti i da je prigodničarska? Terminologija je, dakle, pobrkana, a s njom i spomenuti koncert Zbora HRT. Dvije produkcije HRT, Petar Svačići Kamenik, temeljito su elaborirane u poglavlju podnaslovljenu Sudbina..., i to s vrlo određenim razlogom, jer je riječ o dva majstorova političkim razlozima proskribirana djela. Je li možda i koncert Zbora HRT pripadao toj kategoriji? Važno je prigovarati, mnogo manje znati čitati s razumijevanjem teme i teze.

2. Zbog čega među autorima nema Nikše Bareze? Vrlo jednostavno: kriterij izbora autora (sve to piše lijepo u proslovu) odnosio se isključivo na muzikologe i teatrologe te kao iznimka, s obzirom na dvojakost Gotovčeva djelovanja, i na skladatelje-dirigente. Nemam informacija da je uvaženi dirigent Bareza u međuvremenu postao skladatelj, ali možda to osoba-kritičar zna bolje od mene?!

3. Glede lokalpatriotskoga jamranja o samo zagrebačkim fotografijama, osobu-kritičara treba uputiti da još jednom pogleda slike, datume i koncepciju po kojoj su obligatno uz praizvedbene programske cedulje objavljene i slike s Gotovčevih praizvedbi, a one su se redovito (osim Morane) zbivale u Zagrebu. Preostale su slike apsolutni reprezentanti najkarakterističnijih izvedbi Ere i Mile Gojsalića u Zagrebu, ma što o tome netko mislio.

Ne čudi, međutim, da je osobi-kritičaru promaknula jedna očita stručna nepodopština. Naime, da je osoba-kritičar kojim slučajem iz struke, jamačno bi u hvaljenom poglavlju Nikše Gliga Zašto volimo Simfonijsko kolo zapazila da je propisano notno petocrtovlje pogreškom osvanulo s četiri linije i time je, dakako, poremećen zorni prikaz notnih primjera. Struka je na ovu pogrešku s pravom protestirala, ali osoba-kritičar, nije. Stoga zahvaljujemo na previdu kao i na soljenju pameti.

I što na kraju zaključiti? Saberemo li sve negativnosti, knjigu o Gotovcu netko bi zasigurno bolje napravio, možda čak i osoba-kritičar. U toj bi se novoj knjizi sigurno našao i koristan podatak o snimci Ere za radio Hilversum, a možda i onaj o jugoslavenskom bratstvo-jedinstvenom pothvatu snimke koje se svi dobri poznavatelji Gotovčeve glazbe srame (riječ je ponajprije o umjetničkim kriterijima) a o kojoj osoba-kritičar, sigurna sam, zna mnogo više.

Jagoda Martinčević,

urednica knjige Jakov Gotovac