Toplina mimike

Toplina mimike

Jednostavnost i nepretencioznost Medvešekove redateljske poetike upisana je u svaki detalj, kostime Martine Karle Franić, scenski pokret Jasne Čizmek Tarbuk, krpene lutke Tihane Mikše Perković, sve do izvođača

Sve što postoji dobiva značenje samo u davanju, piše mađarski filozof Bela Hamvas. U ovom našem vremenu ironije i cinizma što se na kazališnim daskama prelilo u tekstove očajničke destrukcije duha i tijela i opčinjenost duhovnim prazninama teatar Renea Medvešeka kao i misli spomenutog mudraca Hamvasa rijetko su nadahnuće nekim drugim temama i shaćanju svijeta. Medvešek u teatru odbija svijet promatrati apokaliptično, nego mu nastoji vratiti dušu. I zato se njegove predstave na različite načine bave upravo davanjem što ga spominje Hamvas, davanjem koje je temelj svakog odnosa i u kojem je onaj koji daje dublje vezan od onoga koji dobiva, jer ga ne vezuje oskudica nego obilje. Vedrina davanja koje oplemenjuje prožimala je zajedništvo igre u Hamperu, očitovala se u duhovnosti i svjetonazoru sv. Franje i njegovih sljedbenika u Bratu magarcu i obilježila najnovije I drvo je bilo sretno prema predlošku slikovnice Shela Silversteina The Giving Tree.

Priča američkog pisca sjajna je u spoju jednostavnosti, emocionalnosti i metaforičnosti. Prati odnos Dječaka i Drveta od djetinjstva do starosti. Drvo (stablo jabuke) ponaprije je dječakov drug u igri, a zatim i nesebičan davatelj. Daruje dječaku jabuke da ih proda kad mu zatreba novac, posipa ga laticama na vjenčanju, daruje mu grane za gradnju kuće, svoje deblo kad poželi napraviti lađu i otploviti umoran od života i na kraju mirno počivalište u starosti. Priča kao stvorena za Medvešekov teatar, no ovaj put u njegovoj su maštaonici glazbenici, a ne profesionalni glumci. Drvo su oživila četri glazbenika, Goran Jurković, Ivan Kovačić, Ivan Pavić i Damir Horvat te njihovi instrumenti — tri saksofona i oboa. The Giving Tree postalo je Singing Tree, dok Dječaka i Pripovjedača glumi pjevačica Davorka Horvat.

Lako pamtljiva glazba

Njihovu suigru obilježenu vedrim, duhovitim, ali i tužnim, tonovima podcrtavala je i pratila uhu lako pamtljiva glazba Krešimira Saletkovića. Nekoliko jednostavnih glazbenih tema bilo je dovoljno da se njihovim varijacijama izraze emotivna stanja i odnosi dvoje prijatelja. Grane (instrumenti) glasale su se veselim harmoničnim tonovima, koji su se smjenjivali sa tužnim disharmonijskim sazvučjima da bi na kraju od njihova zvuka, kad dječaku daruju grane, ostao samo glas koji tiho pjevuši poznatu melodiju. Jednostavnost i nepretencioznost Medvešekove redateljske poetike upisana je u svaki detalj, kostime Martine Karle Franić, scenski pokret Jasne Čizmek Tarbuk, koja je s mjerom zaigrala i zalelujala drvetove ruke i tijelo, krpene lutke Tihane Mikše Perković, sve do izvođača.

Zašto je drvo sretno

Postavljeni statično na sredinu pozornice, na deblo, četvero glazbenika njegovu su nutrinu oživili simpatičnom prostodušnošću i toplinom u mimici i gesti, s proplamsajima decentna humora. Oko njih i s njima zaigrala se Davorka Horvat u dvostrukoj ulozi Dječaka/Pripovjedača uz uporabu lutaka koje su predstavljale različite životne dobi. Osvajala je vedrinom i neposrednošću, ali pomalo i sjetom, kad bi kao pripovjedač povjeravala publici nesebičan put davanja i rekli bismo sebičan način primanja koji je obilježio odnos dvoje protagonista misterije života. A taj je odnos neobično intrigantan i na prvi pogled tužan i nepravedan. Jer dječak jureći kroz život, gonjen stalnim stjecanjem, ničim ne uzvraća drvetovo nesebično davanje i posjećuje ga samo kad ga treba.

Sreća davanja

No drvo je ipak uvijek sretno. U mnogim našim svjetonazorima, gdje vlada politika uzmi bez zahvale, otmi, pokradi, misli samo na svoje zadovoljstvo, postupci drveta koje ne traži ništa zauzvrat mogu se činiti mazohizmom, glupom žrtvom ili u onih osjećajnih izazvati tugu zbog nepravedna odnosa. No u pravom bezinteresnom osjećaju davanja doista postoji sreća. Zato je drvo bilo zahvalno za svaki dječakov osmijeh, za svaki njegov posjet. I doista je bilo sretno. Kad dječaka nije bilo, ono je osjećalo tugu. Zašto? Paradoksalno, ali onaj koji daruje ovisniji je o primatelju nego onaj koji pruža o darovatelju. I zahvalnost mu je dublja. U tome je otmjenost davanja. I hvala Bogu da u kazalištu imamo čovjeka koji nas tomu uči.

Gordana Ostović