Sve što radiš tvoja je šansa

Sve što radiš tvoja je šansa

Vlatka Vorkapić filmom Anine pjesme osvojila je Veliku nagradu Dana hrvatskoga filma, što je još jedna u nizu njezinih nagrada

Kakvu si karijeru očekivala kada si upisivala Akademiju?

— Mislim da svaki student koji upiše filmsku režiju na Akademiji želi i naravno očekuje da će snimati igrane filmove, pa tako ni ja nisam bila iznimka. Zapravo, kad bolje razmislim, čini mi se da i ne znam nikoga tko se upisao s namjerom da režira emisije na televiziji ili samo reklame. Naravno, kad čovjek apsolvira Akademiju, suoči se s krutom zbiljom u kojoj završeni studenti Akademije znaju čekati godinama na svoj debitantski cjelovečernji igrani film. I što sad? Čekati neku svoju bolju budućnost i imati optimalnu projekciju svoje buduće tek što nije filmske karijere i u međuvremenu tek tako odrađivati neke poslove? Ja se uvijek sjetim dviju rečenica jednog svog profesora s Akademije, a one glase: »Radi svaki film kao da ti je posljednji u životu. Zapamti, sve što radiš tvoja je šansa.« O tome se samo i radi. Možda ne možeš utjecati (a najčešće i ne možeš) na uredničke, komisijske i tko zna čije još odluke koje određuju što će se i u kojim uvjetima snimati, ali možeš uvijek izvući najbolje što možeš u danoj situaciji. U biti, idu mi na živce ljudi koji se opravdavaju lošim uvjetima, lošim tekstom koji su pristali režirati, nedostatkom novca i sl. I da se vratim na postavljeno pitanje. Kad sam upisala Akademiju, očekivala sam da će me veseliti režiranje i da će mi biti uvijek novi izazov. To i jest tako, iako bih voljela da su izazovi veći.

Ljubimci ponovljenih promašaja

Jesu li znanja koja si prikupila tijekom studiranja na Akademiji nužna ili bi ih mogla zamijeniti autodidaktika i nekoliko filmskih tečajeva?

— To je često pitanje koje se postavlja. Ja poznajem ljude koji režiraju, a nikada nisu bili primljeni na Akademiju, ali ono što rade jako je dobro. Jednako tako činjenica da je netko završio Akademiju apsolutno ne znači da je on odmah dobar režiser. Prema tome, čovjek može pokupiti znanja o režijskom zanatu i na druge načine. Ono što Akademija daje jest mogućnost da u četiri godine studija iskušavaš stvari koje te zanimaju, da ti mentori ipak pomognu i na neki način olakšaju tvoja traženja. Ja sam na primjer zapamtila mnoge napomene i savjete svojih profesora iz scenarija ili režije. Također nije nevažna ni činjenica da se generacijski vežeš s ljudima koji imaju slične poglede na film i da na taj način pronađeš dobre suradnike za svoj budući profesionalni rad.

Čime objašnjavaš činjenicu da mnogi (B. Ištvančić, G. Dukić, J. Zastavniković, ti...) mladi međunarodno nagrađivani redatelji do danas nisu snimili dugometražni film?

— Prije godinu dana gledala sam ponovno Dukićev kratki film Mirta uči statistiku i to je jednostavno sjajan film. Šteta je i naprosto glupo što taj čovjek nije snimio ni jedan cjelovečernji igrani film. Zašto neki ljudi ne dobiju priliku, a neki stalno dobivaju ponovne prilike, to je pitanje na koje ja nemam odgovora. To moraš pitati one koji o tome odlučuju, a ne mene.

Jesi li ikad sebe vidjela kao redateljicu dokumentaraca i je li to iskustvo nužno za snimanje dugometražnih filmova?

— Ja sebe uistinu nisam vidjela kao redateljicu dokumentaraca, pogotovo ne kao redateljicu etnografskih dokumentaraca. To se naprosto dogodilo. Zapravo su me na Akademiji zanimale urbane teme. Režirati etnografske dokumentarce počela sam zapravo slučajno, ali s vremenom mi je to postalo vrlo zanimljivo. Jedan od mojih najdražih poslova, iako zbog produkcijskih uvjeta najteži, bilo je režiranje televizijske serije Pučka intima. Nekoliko priča koje sam čula na pregledima terena i snimanjima uistinu su odlični predlošci za neku televizijsku dramu. Snimanje dokumentaraca, naravno, nije nužno da bi čovjek snimao igrane filmove, ali je sigurno iskustvo koje mu može dobro doći.

Anina pjesma

Često vlastite filmove potpisuješ i kao scenaristica ili, barem, koscenaristica. Je li to zbog nedostatka scenarija, autorskog pristupa ili je posrijedi nešto treće?

— Najčešće sama nudim projekte pa sam ujedno i scenaristica i redateljica. Lakše mi je režirati nešto što je početno moja ideja. Često sam i koscenaristica i na poslovima koji mi se ponude. Htjela bih istaknuti jednu svoju vrlo dobru scenarističku suradnju. Često, naime, surađujem s Aleksejom Pavlovskim, za seriju Pučka intima zajedno smo napisali scenarij a zajedno potpisujemo i niz dokumetarnih emisija.

Možeš li prosuditi: bi li ikad snimila film Anine pjesme da nisi stjecajem okolnosti za HTV radila cijelu seriju dokumentaraca o narodnim običajima?

— Dokumentarac Anine pjesme sigurno ne bih snimila da nisam prije radila seriju i niz emisija etnografskog sadržaja. Gospođu Anu Šebalj otkrila je Ljiljana Šišmanović, koja je urednica emisije i koscenaristica. Ona mi je ponudila da režiram taj dokumentarac. Počelo je to kao obična portret-emisija o pučkoj pjesnikinji. No, na pregledu terena otkrile smo krasno prijateljstvo gospođe Ane i gospođe Mandice, koje traje više desetljeća. Upravo je o tome i riječ u filmu — o prijateljstvu. Gospođa Mandica sa svojom običnom slatkovodnom ribom iz obližnje rijeke, koju tretira kao zlatnu ribicu, unijela je element magijskoga realizma u dokumentarac. S dokumentarcima je jednostavno tako — neki se put naprosto dogode.

Održavaš li vezu s gđom Anom iz filma, kako je reagirala na film, a kako na nagradu?

— Gospođa Ana je čak i napisala pjesmu o samom snimanju. Prilično duhovita pjesma. Ona je dobro reagirala na film i sve što se dogodilo oko njega.

Ima li ikakve nade da konačno snimiš i dugometražni film?

— Trenutno sam u pripremama za snimanje svoga prvog cjelovečernjeg filma u produkciji Alka filma. Producent filma je Jozo Patljak, kojega znam s Akademije, on je, naime, diplomirao kameru. Jako mi je drago da snimam svoj film u produkciji čovjeka koji ulaže vlastiti novac u film. Scenarij za film pod radnim naslovom O bikovima i ljudima napisala sam zajedno s Elvisom Bošnjakom. Radnja se odvija u Dalmatinskoj zagori i Zagrebu. Glavne uloge glume Jadranka Đ okić i Leon Lučev.

Kojeg bi domaćeg pisca najradije ekranizirala?

— Pisac kojega bih vrlo rado ekranizirala je Zoran Ferić. Jako volim njegove priče iz zbirke Mišolovka za Walta Disneya, pogotovo Ženu u ogledalu. Sa Zoranom sam i napisala pilot epizodu za tinejdžersku igranu TV-seriju Kad zvoni?. Hoće li se ta serija snimati? E, pa to i mene zanima. Vidjet ćemo. Valjda.

Razgovarao Kruno Lokotar

Dio pjesme o snimanju

(...)

Popalili još i reflektore

pa po putu i po sobi gore.

A svjetla su uperili na me

jedno naprid a drugo sa strane.

Oko mene sve to udešljaju

da ispadne sve dobro na kraju.

Pokopčali sve ono po meni

i sad čekam dok ne kažu kreni.

Pa kad kažu ja polako idem

ali nikad do kraja ne stignem.

Malo idem, kad jedanput hop,

neko tamo viče stop, stop.

Onda stanem pa malo pričekam

dok ne kažu opet ispočetka.

Kad kamera ide, idem i ja,

al to nije moja profesija.

I kad mislim sad će biti gotovo

oni kažu moramo ponovno.

Sama sebi ja sam se smijala

dok sam petput jedno ponavljala.

Bude tako i pet-šest puta,

ali nikad nisam bila ljuta.

Još naprotiv, to je meni malo,

šta je samo na tome ostalo.

iako sam ja ovako stara,

al’ to mene ništa ne zamara.