Suvremeno i lepršavo

Suvremeno i lepršavo

Ćelava pjevačica iščitana je u suvremenom kontekstu, od sitnih preinaka, preko eksplicitnih pornografskih elemenata i brutalnosti, do rješenja interijera koji odiše lepršavo sladunjavim štihom karakterističnim za sapunice

Trebalo je proći više od desetljeća da Gradsko kazalište Joza Ivakić u Vinkovcima obnovi rad: ugašeno je u vremenu ratnih zbivanja ’91. godine, nekoliko godina potom uslijedili su sporadični pokušaji aktiviranja posredovanjem udruga građana, da bi konačno pravi proces revitalizacije počeo potkraj prošle godine imenovanjem Ivice Zupkovića na mjesto ravnatelja. Oronulu zgradu, tanak proračun u koji matična županija ne izdvaja ni jedne kune te nedostatak gledateljskog interesa čak i u vinkovačkih intelektualaca i prosvjetnih radnika vodstvo ističe kao najveće probleme kuće, no bez obzira na njih u prva su tri mjeseca ove godine postavljene dvije premijere: 11. siječnja praizvedene su Svinje Tomislava Zajeca u režiji Ozrena Prohića, a Ionescovu Ćelavu pjevačicu, premijerno izvedenu 21. ožujka, režirao je Vjekoslav Janković. Svinje kao predstava u kojoj su angažirani profesionalni glumci i redatelj te amaterska predstava Ćelava pjevačica zapravo su paradigma politike vinkovačkog kazališta: angažiranjem profesionalaca iz drugih kazališnih kuća s jedne strane te njegovanjem u tradiciji ukorijenjena amaterizma s druge, Vinkovčani nastavljaju rad i najavljuju nove predstave, no zasad još nevoljko govore o njima.

Tragedija govora

Scenska postavljanja Ćelave pjevačice uslijedila nakon praizvedbe 1950. godine, kada je doživjela potpunu propast, učestala su i danas već neizbrojiva. U toj tragediji govora, kako ju je Ionesco sam nazivao, nadahnutoj početničkim priručnikom za učenje engleskog jezika u kojemu piše da tjedan ima sedam dana, a gospođa Smith govori svome suprugu koliko djece imaju, gdje stanuju i kako se prezivaju... mnogi su prepoznali sukus apsurda u kojem je čovjek zarobljen — isprazne dijaloge koje vodi, čovjekovu mentalnu odsutnost, besmisao i alogičnost.

U režiji Vjekoslava Jankovića, inače glumca osječkog Hrvatskog narodnog kazališta, Ćelava pjevačica iščitana je u suvremenom kontekstu. Upisi u Ionescovu dramu javljaju se i na dijaloško-fabularnoj razini i na razini atmosfere: od sitnih preinaka, kao što je primjerice ta da su srebrni pladnjevi koje su Smithovi dobili za vjenčanje zamijenjeni fritezama ili što Elizabeth razgovara na mobitel, preko eksplicitnih pornografskih elemenata i brutalnosti pa sve do rješenja interijera u kojem je strogi britanski štih zamijenjen lepršavo sladunjavim kakav se prezentira u španjolskim sapunicama, uočava se referencija na današnjicu.

Spomenute pornocrte iskazane su putem naglašene spolne žudnje svih likova, od kojih se ona između vatrogasnog kapetana i služavke Mary pretvara u spolni čin od očiju ostalih skriven tek naslonom kanapea i popraćen komentarom jednog od likova, »gdje je nestala britanska suzdržljivost«, da bi nasilnost i brutalnost bila prikazana nekoliko trenutaka kasnije: služavka koja pokušava nešto ispričati u Ionescovoj drami biva izgurana iz prostorije, dok u Jankovićevoj režiji prolazi znatno gore — nakon masovnoga premlaćivanja u nju se ispali nekoliko hitaca iz pištolja. Motiv ubojstva može se promatrati i kao referencija na njegove kasnije komade. Naime, taj motiv javlja se već u drami Instrukcija, a desetak godina poslije Ionesco je posve zaokupljen upravo suodnosom života i smrti.

Teatar u teatru

Iznimno su uspjele minidramatizacije uklopljene u predstavu — do toga teatra u teatru dolazi kada dramski likovi međusobno prepričavaju eksperimentalne basne, a tu su one i uprizorene.

Ionescovu raščlanjenu i apsurdnom jeziku u ovoj je izvedbi pridodan još jedan aspekt — bez ikakve kauzalnosti pojedine se replike izgovaraju na španjolskom jeziku, što uz spomenutu ružičastu i kitnjastu scenografiju vinkovačkog akademskog slikara Marka Šošića još više referira na televizijske sapunice. Kostimi, kao i šminka, također su nadahnuti sapunicama ili upućuju na pornografski ugođaj predstave. Glumačka ekipa, koju odreda čine vinkovački amateri — Elvis Knez i Ivana Knez u ulozi supružnika Smith, Bruno Vendling i Ivana Miličević kao supružnici Martin, Mirta Jezidžić kao vatrogasni kapetan (!) te Dinka Dekić u ulozi služavke Mary — odiše energijom koja se rijetko viđa čak i u profesionalnom teatru. Izvedba im je uvjerljiva i jaka, a poraditi se može na dikciji: rečenice su ponekad izgovorene prebrzo i nerazgovijetne.

Napor uložen u obnovu rada vinkovačkog Gradskog kazališta svakako treba pohvaliti, a pred Vinkovčanima je mnogo posla žele li održati postavljen tempo i kvantitetom i kvalitetom. S vremenom će, nadajmo se, publika postati brojnija i naučiti da razgovarati mobitelom za vrijeme predstave nije pristojno.

Kristina Peternai