Slikam površine koje vriju

Slikam površine koje vriju

Svijet danas djeluje zastrašujuće, bešćutan je, pun zla. Ne zna se kamo sve to ide. U tom zlu Kristove riječi djeluju kao spas. Uz te se riječi prisloniti svojim radom beskrajno je utješno. Ako se na te riječi, koje zvuče najvećom istinitošću i čistoćom, naslonim, vjerujem da ću još moći slikati... U svakom slučaju i u današnjem slikarstvu nalazim izravnu vezu s enformelom, koji me inficirao u mladosti. U svim velikim slikama postoji enformel, čak i u Velázqueza. Kad se gleda izbliza, njegova faktura potpuno je rasuta na mrlje

Đuro Seder, slikar i akademik, snažno je obilježio kontroverzni duh slikarstva druge polovice 20. stoljeća. Kad je početkom osamdesetih, punom snagom, od nulte točke i gorgonaške faze radikalno krenuo u vrući pol slikarstva, najavio je osobni umjetnički obrat. Iako se nikad nije odricao slike, dapače, veličao je kao sretnu žeđ, tek izborom snažna i poticajna motiva ljudske figure Đuro Seder oblikovao je novi slikarski duh.

Kad je u programatskom manifestu glasao za nesputanu i punokrvnu mogućnost slike — koja se ne boji izazova, snage, dinamike, vitalnoga kolorita — Đuro Seder ne samo da je odbacio nihilističku karizmu avangarde šezdesetih nego se hrabro otisnuo prema zenitu nove slike. Koliko je ta vizija slobodnoga slikarstva plodonosna, pokazuju brojne zapažene izložbe te prošlogodišnja Nagrada za životno djelo Vladimir Nazor.

I danas vidite slikarstvo kao medij bezbrojnih mogućnosti. U čemu je ta nesputanost i dubinska snaga?

— Meni je slikarstvo u krvi i živcima, uvijek me iznova izaziva i privlači. Još me zadivljuje slikarska ploha, njezino punjenje slikarskom energijom i novim akordima. Nazvao bih to zvučanjem slike, i čini mi se kako još očekujem puninu toga suzvučja, nekakav konačni zvuk. Potrebno mi je uporište, jer slike nisu eksperiment, nego kontinuitet dugogodišnjih nastojanja u tom poslu.

Dakako, pripadam starijoj generaciji. I dalje počinjem od figurativnog, uvjetno to nazivam poetskim predtekstom, zato se putem svakoga izdvojenog motiva unutar kadra može iščitati gotovo cijeli moj duhovni profil.

U doba kada su mnogi najavljivali smrt slike, kakvim vas je izazovima slikarstvo tako čvrsto prigrlilo?

— Slikarstvo u vremenu strahovito razvijenih tehnologija pripada tradicionalnim medijima. Nedavno me na ulici u šali Zlatko Bourek upitao: »Kolega, crtate li još rukom?« Time je zapravo sve rečeno. Danas ljudi crtaju računalom, videokamerom, nađenim stvarima, redimejdima, a sve manje crtaju rukom. No ja još crtam rukom, ne zato što bih prezirao suvremene tehnologije, kojima se naravno divim, nego zato što to osjećam kao najizravniji, najintimniji alat svoga duha.

Zanima me živa i pokretljiva linija, nabori kontrasta, suprotstavljeni smjerovi gibanja, i elementi koji u konačnici moraju dati sklad. Uranjam u kaos da bih ga zaustavio u sretnom trenutku ravnoteže, ali to je dinamična ravnoteža, u kojoj me zanima likovno kretanje na plohi. Tim više što svaka slika u predtekstu iznova sabire ono što ja intimno jesam, što primarno nosim u sebi.

Potaknuti asocijacijama izravno djelujete na plohi, kao da posredovanjem nekog naizgled slučajnog događaja, ili detalja, sabirete svrhu slikarstva, pa i umjetnosti općenito?

— Svijet doživljavam kao prelijepi dar, isto tako i na život gledam kao na dar koji nismo sami stvorili nego dobili, i koji je neizmjerna mogućnost za svakog čovjeka. Tu se onda otvara pogled prema Tvorcu i slutnja, koja zapravo smislom osvjetljuje cijelu egzistenciju. Tragovi te slutnje također su prisutni na nekim mojim slikama.

Izborom nekog zaustavljenog događaja, ili ugođaja među različitim osobama, stvarate kozmos ljudskih života. Istodobno aludirate na bezgranično i mistično, na tajnovite razloge postojanja u vremenu. Jesu li odabrane teme Dvoje, Par, Grupa, na neki način redukcija, ljuštenje motiva iz božanskog i nedokučivog značenja?

— Uvijek se nanovo javlja ljudska figura kao dominantni motiv koji volim slikati, oko kojega se sve okreće, a jednako se često laćam slikanja biblijskih motiva, pogotovo motiva Krista iz Novog zavjeta, kao paradigme nedosegnute ljudskosti, i neke vrsti obećanja nade, koja nekako razrješuje ljudsku tragiku.

Klasične su teme ljudske figure u komunikaciji Dvoje, Zagrljaj, Grupa. Javlja se i tema pejzaža kao ljudskog obitavališta, jer i on govori o čovjeku. Već sam davno u jednom svom tekstu odbacio tzv. apsurd koji je toliko gospodario suvremenom umjetnošću.

Pojedina platna prenose tragove kozmičkoga gibanja, na plohi se razaznaju konture koje se mogu prepoznati kao glava ili ruka, ali oni ne pripadaju ničem pojedinačnom, nego ostaju kao slikarski događaji i tragovi nekoga kozmičkog procesa. Zato je logično da se u mojim slikama na mjestu ljudskih figura pojavio lik Krista, koji na neki način sabire u sebi svu muku i tragiku svijeta i čovjeka, ali istodobno nudi drukčiju nadu za čovjeka. Sakralne su teme u meni naišle na dubinski odgovor, koji je baš na slikarskom planu otvorio velike mogućnosti.

Je li vam radikalni preokret od faze crne slike i enformela, prema viđenju slike kao obojene geste, otkrio i treću dimenziju, kreativnu slobodu, protočnu i živu energiju?

— Moje slikarstvo nije racionalno komponirano ni analitičko, jer racio može upropastiti sliku. Neposredni mu je impuls, unutrašnji oblik, ono slika, ne ja, kako kažu istočnjaci. Slušajući taj unutarnji glas čovjek se iznenadi kad vidi što je oblikovao na slici.

Tu je zaista riječ o vrućem polu slikarstva, ne samo zato jer je faktura slike dosta brutalna nego mi je poticajno iskušavati intenzitet energije, pokušavam materijalizirati te snažne vizualne impulse, zaustaviti snažnim pokretom tu vitalnu energiju. U nju jednostavno zaranjam, oblikujem je špahtlom, nožem, pokušavam je zaustaviti ne bi li ostala otjelovljena, dobila tijelo. Ta magma koja se skrutnula mora biti ukrućena lava, ona je upila svu konstelaciju mojih pokreta i geste. Iz nje se taj otisak ne da skinuti, iako ostaje moje trajno nastojanje, nakana da nešto zaustavim.

Kad se govori o slikarskom identitetu, postoji li u samom fenomenu vašeg slikarstva svojevrsni paradoks? Da li monokromija, i tvarni segment enformela kao mračna armatura i danas pridržava vrući pol vaše slike?

— Prijelaz iz te apstraktne, minimalističke, tamne faze, bio je brutalan, nagao. Napustio sam poetsku meditativnost, naprosto sam se bacio u slikanje. Nisam mnogo razmišljao o temama, i o tome što bih slikao. Trebala mi je početna tema, što sam obrazložio u tekstu Mogućnost slike.

Poetski predtekst bile su najčešće figure u međusobnoj komunikaciji. Slikajući njih otkrio sam životnu opsesiju. Tim figurama počela je protjecati slikarska energija, slikarski akordi: boja, gesta, kontrasti, koloristička dinamika smjerova. Svakom od tih tema koje su imale tzv. poetski predtekst oživljavao je novi, otvoreni enformel, prostrujala je pozitivna energija.

I u vrijeme Gorgone moje slikarsko viđenje najviše se bavilo, ali vrlo tiho, samom enformelnom materijalnošću plohe, a poslije je prevladala monokromna tišina u kojoj su se javljali mali znakovi ili zrake svjetla. To je u varijacijama trajalo do polovice sedamdesetih, kad sam osjetio iscrpljenost takva pristupa slici i krenuo u potpuno suprotnom smjeru. Ponovno u neku vrstu figuracije, u otvorenost kolora, bogatstvo materije. I od onda do danas traje izražavanje na tom tragu.

U svakom slučaju i u današnjem slikarstvu nalazim izravnu vezu s enformelom, koji me inficirao u mladosti. U svim velikim slikama postoji enformel, čak i u Velázqueza. Kad se gleda izbliza, njegova faktura potpuno je rasuta na mrlje.

Atmosfera oko skupine Gorgona i danas je prilično eksponirana. U kolikoj je mjeri vaše današnje slikarstvo povezano s idejama te grupe? Je li trebao snažan rez da se nadmaši osjećaj negacije i apsurda, ili se druženje jednostavno potrošilo?

— O Gorgoni se do danas mnogo pisalo i sve je poznato. Pod utjecajem egzistencijalizma između šezdesetih i sedamdesetih njegovala je osjećaj apsurda. Zastupala je oskudnost i izbjegavanje bilo kakvih velikih gesta u umjetnosti. Tada je i u svijetu vladala poetika enformela, minimalizma, monokromije. Sudjelovao sam u svemu na svoj način, tako da sam vrlo brzo napustio i predmetnost i boje, i ostao gotovo u monokromiji crne game. Potraj šezdesetih prestalo je druženje. To zapravo nije ni bila službena grupa, a mene te ideje više nisu ni zanimale. Bila je to igra u prazno. Kao što sam jednom rekao: »Bio sam previše zdrav da bih živio od bolesnih, pesimističnih ideja.«

U kakvoj su vezi svjetovi snažne nade i osjećaja egzistencijalne stiješnjenosti? Otkuda tako snažna vizija vaše nove slike?

— Gorgona je prakticirala neke oblike umjetnosti ponašanja, konceptualne umjetnosti i slično. Mene je zanimalo kreiranje pravoga slikarstva, iskreno sam uživao u djelima velikih slikara i želio napraviti nešto pravo.

Novi vid slike egzistencijalna je radost. Čovjek slika čovjeka. Slika žensku figuru, svoje strasti. Snove odražava putem ljudskih figura. Figure su postale na neki način bezimene: Glava žene, Dvije, Grupa, Par. One predstavljaju opće figure, ali se jedino kroz njih moglo događati slikarstvo. Izviru iz kolopleta linija i boja, kristaliziraju se u sumarnim oblicima, izlaze iz slike, u svojoj nedorečenosti zapravo se izdvajaju unutar cijeloga slikarskog događanja.

Naglašavate kako je vaša umjetnost odraz dugogodišnjeg istraživanja i slikarskog kontinuiteta — u čemu se zbližavaju osjećaji nulte točke slikarstva i magma pigmenta koji oblikuje nove vidike dubinskog oka?

— Samozatajna crna faza slikarstva u sebi je sadržavala egzistencijalnu muku, ali je na neki način ipak bila plodan pepeo, plodan humus za buduću razbuktanu, a do tada pritajenu radost slikarstva. Moje sadašnje slike često imaju i tragičnu notu kao što je i ljudski život tragičan, ali ne izražavaju beznađe. Kao čovjek ne želim pristati na beznađe.

Kažete da su neke stvari, koje vas posebno nadahnjuju, jednostavno nedokučive. Osobito vas privlači ono što je prekriveno mistikom i osjećajem sveopće tajne?

— Biblijske sam teme prepoznao kao imanentno svoje. Možda su već u djetinjstvu ušle u mene i pričinjalo mi je veliku radost slikarski ih elaborirati. A danas, kad u svijetu posvuda vidim jednoga jedinog idola, a to je profit, novac, Kristova poruka iz Novog zavjeta odjekuje mi kao najdublja istina. Iz takva doživljaja biblijskih tekstova mislim da bi se moglo beskrajno mnogo reći, to je za mene sjajna zaliha tema za bitni slikarski ton.

Svijet danas djeluje zastrašujuće, bešćutan je, pun zla. Ne zna se kamo sve to ide. U tom zlu Kristove riječi djeluju kao spas. Uz te se riječi prisloniti svojim radom beskrajno je utješno. Ako se na te riječi, koje zvuče najvećom istinitošću i čistoćom, naslonim, vjerujem da ću još moći slikati.

Vaše slikarstvo pledira za obnovljenu strast života kao izvornu duhovnu snagu. Istodobno upućuje na božansko. Jesu li takve slike odjeci slutnje apokalipse ili nade kao utočište ljudskog duha?

— Čini se da je totalna sloboda izraza ono najviše što je ovo vrijeme izborilo za sebe, ali je ona ujedno razlog beskrajnom mnoštvu najrazličitijih pokušaja od kojih mnogi ne dopiru dalje od vrlo skromna rezultata. Užasava me prazna umjetnost. Ljudi isključivo slušaju samo jednoga boga — profit.

Govori se o ljudskim pravima, a istina je to da su siromašni sve siromašniji, a bogati sve bogatiji. To je ta zvijer iz Apokalipse. Vrijeme je duhovno apokaliptično. To je strašno. Svojim moralnim padom uništit će sve vrijednosti, ne samo ekološki nego i duhovno.

Danas je tako teško zadržati osobnu auru u umjetnosti, jesu li slikari opterećeni mijenama i potrebom za stalnim novostima?

— Mislim da slikar ne mora neprestano mijenjati svoj stil, ali na neki način mora biti nov, besmisleno je da sama sebe ponavlja. Kako biti nov? Ako novost dolazi s nekom racionalnom namjerom, ona ne uspijeva. Novost ne mora uvijek biti formalna, ali mora doći spontano, nenamjerno. Nekad i novi sadržaj može izazvati inovaciju forme, a da ne govorim kako živimo u vremenu pluralnog umjetničkog vrenja, i to ipak utječe na umjetnika.

Jesu li ishitrene teze o slikarstvu kao sporom mediju koji je svojom naravi u raskoraku s općim trendom vremena?

— Mislim da je važno vjerovati da se i u slikarstvu mogu napraviti stvari koje će govoriti o ovom vremenu. Elektronska tehnologija nije apsolutno prevladala klasični medij slikarstva, samo kad naiđe sretni, milosni trenutak.

U nadi da će se približiti istini života današnje vrijeme silno je grlato u želji desakralizacije umjetnosti, što se dakako ne događa. O desakralizaciji se stalno govori ne bi li se umjetnost spustila i navodno približila životu. Pravi se rezultati putem desakralizacije nisu pojavili. Sve je to odraz duha vremena, koji je prisutan u svemu: u društvu i životu.

Ono što me već dugo strašno ljuti jest kako se s neprimjerenom lakoćom danas razbacujemo riječju umjetnik. Za bilo kakav uspješni ili neuspješni pokušaj vizualnog ostvarenja kaže se: umjetnik je ostvario to i to. O tome govorim zato jer za mene je umjetnik kategorija s aurom rijetke sposobnosti. Pravi umjetnik ima u sebi nešto svetoga.

Ne postoji smrt slike. Postoji ofenziva drugih, novih medija, koji dakako oslobađaju na drugi način ljudsku maštu i potencijale, i na taj je način slikarstvo ugroženo. Već sama ta virtualna zbilja, računalna i videoprodukcija, znače drukčije, otuđeno lice svijeta, kojemu čovjek pripada i ne pripada, a može i nestati u svemu skupa. Slikarstvo ne vara.

U vizualnoj umjetnosti slika se raspala i izašla iz okvira u prostor, u instalacije, u gotove komade. Umjetnik s videokamerom postaje režiser, fotograf, a prestaje biti slikar u smislu rukovanja kistom i bojama.

Je li silna potreba za nadmašivanjem klasične umjetnosti, i pomicanjem njezinih granica do banalnosti, u bitnoj vezi s društvenim kontekstom?

— Umjetnosti može biti dovoljna i banalna svakidašnjica, nešto efemerno. Sve može biti dio umjetnosti, pa i dosjetka. Ali da bi sve to nešto značilo, treba priču uzdignuti na treću potenciju. Zašto je toliko jeftinoće? Od svih dostignuća malo je stvari koje me uzbuđuju. Strašno malo stvari doista djeluje. Kao da je sva snaga u tom što se netko usudio nešto javno popljuvati ili sablazniti se.

Potpuno razumijem mlade ljude koji su odrasli u eri informatičke revolucije i elektronskih medija, da će se prihvatiti novih medija i preko njih se izraziti i realizirati. Isto tako potpuno razumijem mlade ljude koji napuštaju klasični, tradicionalni medij slikarstva i pokušavaju raditi svoje nove, kreativne svjetove. Jer sve u rukama kreativna čovjeka može postati prava kreacija.

No, danas su umjetnici na neki način taoci kustosa i teoretičara. Suvremena kretanja diktiraju velike manifestacije, koje opet organiziraju teoretičari i kustosi. Nedavno mi je mladi umjetnik rekao da ima silnu želju početi slikati, ali se boji da ga više neće pozivati na velike izložbe.

Mislim da je osnovna stvar, koja je jasna kao sunce, da suvremena likovna scena mora biti otvorena za sva kretanja, neka matična struja ne postoji. Postoji apsolutna sloboda. Za to sam da svi kreativni napori nađu svoje mjesto, da se pokažu publici. Dakle — i dobro slikarstvo!

Dođe li vam još koji put želja da reducirate vlastito slikarsko zadovoljstvo?

— Dođe mi da zaniječem sebe. Postoji nekoliko takvih sadržaja, ali to je prije crna redukcijska faza moga duševnog stanja nego pobuna. Nemam naročite programe kao što ih nikada nisam ni imao. Važno mi je događanje slike. Ona vuče, počinje bivati to što jest. Slika se dogodi, ona se ne stvara namjerno. Kod mene se dogodio vrući pol. Ne radim hladne sustave. Slikam intuitivne, otvorene površine koje vriju. Iz te otvorene mogućnosti likovi izviru ili se utapaju. Ako se dogodi sadržaj, on se događa na spontan, otvoren, uzbudljiv način. Slikarstvo mora proći kroz magmu usijanja ili ga nema.

Moji likovi dolaze iz slojeva podsvijesti. Nosioci su ekspresije. To su sferični obrisi, konture koje nose vlastiti sadržaj, a ne doslovne naturalističke figure iz zbilje.

Moja je slikarska ambicija da se još dublje izrazim putem biblijskih tema. Ne znam unaprijed koliko ću u tome uspjeti, ali moj je program da slike s temama biblijskih istina ne budu konvencionalne, lažne, slatkaste, nego duboko osobne i proživljene.

Razgovarala Andriana Škunca