Škola za razvijanje vještina, a ne bubetanje činjenica

Škola za razvijanje vještina, a ne bubetanje činjenica

Sve dok ne iskažemo potrebu da osim pukog nabrajanja činjenica učenik mora vladati određenim vještinama, nastavnici će se ponašati onako kako se jedino i mogu ponašati — od njih se programski, metodološki traži ono što se onda traži od učenika, a to je mehaničko bubetanje činjenica

Neslaganje s vladinom politikom u školstvu kulminiralo je vašim vraćanjem zastupničkog mandata, što je doista rijetka pojava u Hrvatskoj. Koji su razlozi vašega nezadovoljstva?

— Čini mi se da postoji granica između odlučivanja o političkim temama, u grčkom smislu riječi upravljanja državom i odlučivanja o stručnim temama. Mi možemo razgovarati i kompromisno rješavati pitanja u kojem ćemo smjeru urediti pojedine dijelove sustava, što je doista pitanje kompromisa. O tim pitanjima postoje različita mišljenja i ona su posve legitimna, jer je možda čak i pitanje zrelosti društva da prihvati određena rješenja. Neki put prisiljeni smo ići na relativno konzervativna, čak i retrogradna rješenja. Zakon o udžbenicima tipičan je takav slučaj. Kolegica Lugarić i ja predložili smo različit pristup, koji je više bio okrenut tome da odgovornost za udžbenike preuzmu oni koji ih pišu i distribuiraju.

Međutim, prevladala je koncepcija koja je po mom mišljenju kriva i etatistička, a to je da država arbitrira u tome. Bio sam uvjeren, a i danas sam, da bismo mi danas imali izvrsne udžbenike kada bi to bila dobra metoda, jer su i dosadašnje vlade i uprave uglavnom imale model državnog arbitriranja. Pogrešna je procjena da loš koncept s dobrim vodstvom može uspjeti. Mislim da to nije ostvarivo. No, očevidno je da sustav, odnosno ljudi koji djeluju u tom sustavu, nisu spremni prihvatiti moj koncept. Ja sam se, konkretno, zapanjio da su na toj drugoj strani, tom etatističkom konceptu, ustrajavali tadašnji članovi HSLS-a, liberali, a to je suprotno liberalnim načelima. Ali to je naša realna situacija i iz te se kože ne može.

Naravno da je etatistički pristup legitiman, no po mom je mišljenju loš, iako je po mišljenju nekih drugih ljudi on ne samo jedini dobar nego i u našoj situaciji nužan. To je pitanje političkog izbora, s izabran je koncept koji se, dakako, već nakon godinu dana pokazao teško ostvarivim.

Kada imate ispred sebe takav tekst, on mora biti stručan i bez politike i političkog arbitriranja. Kao što je suvišno pitanje da li ćemo do Karlovca ići autocestom ili starom karlovačkom cestom, tako ni u tom slučaju politika ne može arbitrirati. Protiv sam toga da politika čarobnim štapićem od lošeg teksta pokušava napraviti dobar tekst. Smatrao sam da je to presedan koji nas vodi do sljedeće točke, a to je prihvaćanje koncepcije obrazovanja koja je doživjela apsolutno negativnu stručnu kritiku, protivljenje sa svih strana, i čije usvajanje po mom mišljenju ne bi bilo dobro.

Što bi bilo jamstvo visoke kakvoće tih udžbenika i tko bi u konačnici izabirao ako bi za neki predmet postojalo više udžbenika?

— Mislim da je rješenje da ih bira nastavnik sasvim u redu, jer on je taj koji će realizirati nastavni proces u praksi. Ono što mi zanemarujemo i zaboravljamo jest da učenici ne uče samo iz udžbenika, da je nastavnik posrednik, a udžbenik instrument. To nisu udžbenici za samouke i tu se gubi iz vida da udžbenici ne mogu pokrivati cijeli prostor nastave, niti je to nužno.

Mi smo pošli od koncepcije po kojoj nakladnici registriraju udžbenik, ali ne kao projekt, nego kao odštampanu knjigu, a to znači da u to moraju uložiti novac, a kad kapitalist uloži novac, onda on očekuje da mu se taj novac vrati. Ako postoji konkurencija, onda se taj novac može vratiti samo ako je unutar te konkurencije netko bolji od svojih konkurenata, to je osnova kapitalizma. Ako na taj način možete dobiti bolje slavine za kupaonicu ili kvalitetniju ciglu, ne znam zašto ne bismo dobili kvalitetniji udžbenik.

Što je s predmetima poput hrvatskog jezika gdje nije uspjelo ni rješavanje pitanja školskog pravopisa?

— Moram priznati da je to samo jedan od dubljih problema. Nije to pitanje samo standardizacije. Bilo bi dobro kad bi postojao neki školski pravopis, makar kao kompromis između postojeće dvije verzije, iako ne znam da li je to moguće. Ono što vaše pitanje inicira nešto što je još mnogo dublje, a to je pitanje koncepta nastavnih sadržaja, posebno u području hrvatskoga jezika. U nas je nastava hrvatskoga jezika još koncipirana kao da smo u doba ilirskoga preporoda i kao da još postoji borba za naciju i jezik. Nažalost, mi svoje nacionalne frustracije i dalje projiciramo u nastavne sadržaje hrvatskoga jezika. To je loše i to znači da mi još nismo postali demos, nego smo i dalje etnos. U osviještenom sustavu, u građanskoj zemlji, ciljevi nastave materinskog jezika nešto su sasvim drugo, a posebice ciljevi nastave književnosti. U nas je to još vrsta prosvjetiteljskog pristupa i, nažalost, rezultati su adekvatni tomu.

Problem je mnogo dublji i širi, udžbenici su samo vrh ledene sante. Oni su naposljetku iskaz vrlo neprimjerenih programa, programa koje ni ovo ministarstvo u tri i pol godine nije počelo mijenjati. Programi su izraz ideologije i politike koja je vladala u prethodnom razdoblju, ali ne samo toga, ideologija se prelamala ponajprije u tzv. nacionalnoj grupi predmeta, povijesti, zemljopisu, hrvatskom jeziku i književnosti. Mi se zapravo nalazimo pred reformom modela programiranja, a ta se reforma mogla provesti već 4. siječnja 2000, a ne čekati kraj mandata, a da se na tom području još ništa nije napravilo. Nažalost, još robujemo modelu programiranja nastave koji programira proces, a ne rezultat.

U ovoj fazi razmišljanja o uvođenju državne mature ja sam upozorio na to, naša djeca jednostavno nisu sumjerljiva jer se kontroliraju procesi, tj. da li se u određenom nastavnom satu radila određena jedinica, a ne očekuje se rezultat, i zbog toga su rezultati različiti. Nije dobro ako samo nadzirete da li se na dvadeset petom satu matematike radila neka formula, da li se u fizici na četrdeset i osmom satu radio Arhimedov zakon ili ne, a ne da li su djeca stekla iz toga potrebno znanje i vještine. Moramo radikalno promijeniti načine programiranja, moramo u području nastavnih sadržaja provesti dramatične promjene, a još više u svjetlu toga da je činjenično znanje danas gotovo sveprisutno na internetu. Nema teme o kojoj na internetu nećete naći informacije kao u bilo kojem udžbeniku.

Prema tome, u svjetlu novih tehnologija postavlja se uopće pitanje čemu škola, što je njezina funkcija. Do revizije škole u smislu njezine svrhe, njezina postojanja u nekoj društvenoj sredini, još uopće nismo došli. Naša škola ne samo da je organizacijski nastavak škole iz 19. stoljeća, što nije samo po sebi loše, ona je nažalost ostala i mentalno zarobljena u idejama i ciljevima ranog 19. st. Ona se još nije oslobodila oklopa pedagogizma, a ako raščlanite hrvatsku riječ obrazovati, ona doslovno znači dati nekomu obraz, uzeti amorfnu masu i pretvoriti je u lik. To je bilo načelo 19. stoljeća i ono se u Hrvatskoj riječi obrazovanje sačuvalo do danas, ali se nažalost sužavao i taj mentalni sklop, tako da je nama umjesto reforme koja će mijenjati broj godina učenja mnogo potrebnija unutarnja reforma sadržaja, preispitivanje ciljeva, preispitivanje uloge škole u sustavu obrazovanja. Školski je sustav samo podsustav obrazovanja, mi moramo tendirati ekspanziji neformalnih obrazovnih projekata, a da o informalnom obrazovanju i ne govorimo, o tome da danas pritiskom na tipku možete ući u riznicu znanja koje je nezamisliva. Mi se još natežemo oko problema koji zapravo pripada 19. stoljeću, hoće li školovanje trajati toliko ili onoliko godina.

Kako konkretno realizirati neke odluke na terenu? Nastava je još često samo kreda i ploča, a često ni to, nego diktiranje i zapisivanje, štrebanje i reproduciranje. Kako doći do pojedinoga nastavnika i natjerati ga da promijeni taj odnos?

— Nastavnici će mijenjati metode onoga trenutka kada se promijeni gledište. Dok je god kontrola procesa usmjerena na sam tijek procesa, dotle je cijela priča reproduktivna. Dok vi nemate rezultat koji mora sadržavati i vještine, razvoj sposobnosti, dokle god nismo iskazali da osim pukoga nabrajanja činjenica učenik mora vladati određenim vještinama, ili upravo obratno, da nismo postavili vještine kao prioritet u situaciji da danas doista imate podatke u trenutku na ekranu, i nismo potpuno drukčije definirali cijelu priču, dotle se nastavnici ponašaju onako kako se jedino i mogu ponašati — od njih se programski, metodološki traži ono što se onda traži od učenika, a to je mehaničko bubetanje činjenica. Činjenice su postale dominante, a sklepati sve to u glavi samo je pritisak da se to sabije na mali prostor. Na tome se nažalost zadržava naše školstvo i naša nastava.

Mislim da postoji velika čežnja među nastavnicima za otvaranjem prostora kreativnosti. Osobno znam da postoje projekti i programi, jedan od njih je preko Otvorenog društva ušao u naš školski svijet, a to je tzv. kritičko mišljenje, oblik obrazovanja nastavnika, dodatni oblik edukacije, koji je postao toliko zanimljiv da postoje liste čekanja za taj seminar. Nastavnici osjećaju da im je potrebno stjecanje dodatnih znanja, dodatnih vještina koje će im olakšati sadašnje stanje koje se mijenja. Nažalost, osim sterilnih seminara kakvi se produciraju službeno već pedeset godina, a možda i dulje, gdje se s ponosom pokazuje golema lista takvih sastanaka, gdje uglavnom savjetnici drže predavanja svojim podčinjenima, potreban im je sustav edukacije koji će se zasnivati na vlastitom angažmanu. Dakle, ne treba nam pasivno sjedenje u predzadnjem redu i slušanje s jednim uhom što nam priča savjetnik kako ćemo primijeniti neku metodsku jedinicu, nego su nam potrebni seminari u kojima će aktivitet polaznika biti primaran, slično onomu što želimo i u razredu. Sada imamo seminare koji su opet reprodukcija sustava, u seminaru opet imate predavanje ex-cathedra — dođe vam savjetnik, uzme grafoskop i projicira vam nešto i tumači što ćete raditi. Što će nastavnik onda nego s učenikom raditi na isti način. Tako dobivamo potpunu presliku jednog modela, od vrha do dna.

Potrebna nam je reforma načina na koji se nastavnici dodatno educiraju. Ne sumnjam u njihove stručne kompetencije, ali komunikacijske kompetencije, upućivanje u različite vještine pedagoških tehnologija, još su jako daleko od naših pojmova. Kad pogledate popis seminara koje šaljemo u školstvo, onda su to popisi učiteljskih predavanja od kojih nema nikakve koristi. Tu i tamo proviri neki zanimljiv seminar, sastanak gdje postoji interakcija, neka vrsta međusobne komunikacije među nastavnicima i onima koji se s time bave. Prema tome, jedan od koraka koji bi se trebao poduzeti apsolutno je vrlo ambiciozan program dodatne edukacije nastavnika, ali baš s projektima u kojima dominira drukčiji tip diskursa, ne predavački način, nego da nastavnik u njima sudjeluje. Kad nastavnik sam sudjeluje u nečemu, u poziciji učenika, onda će biti sposoban i učenika drukčije usmjeriti.

Kako vidite pripremu za fakultet iz perspektive srednje škole? Koliko srednja škola mora biti opća i ići u širinu, koliko ona treba biti usmjerena?

— Problemi te vrste započeli su još u doba Šuvarove reforme. Kada govorim o dobu Šuvarove reforme s negativnim predznakom, onda ne mislim na lik bivšega sekretara za prosvjetu, nego mislim o dubinskim tektonskim poremećajima u sustavu koji do dana današnjeg opterećuju naš sustav. O čemu je riječ? U Šuvarovoj reformi došlo je do promjene u kojoj se sustav zasnovan na trima točkama, primarnoj, sekundarnoj i tercijarnoj edukaciji, ono što bismo nazvali osnovnom školom, srednjom školom i sveučilišnim studijem htjelo pretvoriti u dvodijelni sustav, dakle primarno obrazovanje, koje će trajati deset godina i sekundarno, koje će pokrivati još dvije godine plus studij. Iz ideoloških razloga trebalo je biti ukinuto srednje obrazovanje, prije svega zato što je ono formativno, pa je onda ono izmicalo ideolozima, koji su shvatili da je srednja škola, posebno gimnazija za svojom općenitošću i širinom, na neki način i politički opasna.

Ali nije to bilo svojstvo samo tog sustava, i drugi su na neki način pokušavali to rješavati. To je posljednja reforma industrijskog društva i ona je naprosto zakasnila pedeset godina. U trenutku kad su ta rješenja postavljena, industrijsko je društvo nestalo, prešli smo u društvo telekomunikacija, elektronike, posve drukčiji tip proizvodnje. Kad je trodioba obrazovnog sustava pretvorena u dvodijelni sustav, u te dvije godine prebačeni su dijelovi obrazovnog sustava koji je stoljećima bio sveučilišni, sveučilišta su se odlučila osloboditi onih predmeta koji su bili podcjenjivani, koji su bili uvod u struku i naprosto su ih pretovarili na škole, koje su trebale slati generacije budućih studenata već pripremljene s nekim znanjima koja su se obično stjecala na prvoj godini studija. Kada je vraćen trodijelni sustav, ništa se nije promjenilo u strukturi. I dalje su ti sadržaji ostali sadržaji srednje škole i zato mi imamo preopterećene programe. Tada su se ti preopterećeni programi odnosili na jedan ili dva predmeta, ovisno o kojoj je školi bila riječ, recimo MIOC je trebao proizvoditi studente matematike.

Proširenje programa nekim elementima sveučilišnog studija dogodilo se u dva ili tri predmeta, u MIOC-u je bila hipertrofija matematike, fizike i informatike, u jezičara bilo je osam sati jezika, a onda drugi jezik, treći jezik dok su ostali predmeti bili normalni. No, kada se vratila trodioba, dogodilo se to da je program MIOC-a smanjen, ali proširen na sve, da je ambiciozno zahvaćen program jezika malo smanjen po broju sati, ali je ostao jednako zahtjevan, proširen na sve. Sad robujemo jednom modelu u kojem su ambicije kudikamo veće od realnih mogućnosti. To je lišilo sveučilište dijela odgovornosti. Sada imamo pojavu odmahivanja rukom i zahtjeva da budući studenti već vladaju nekim segmentima sveučilišnog znanja, što je najobičniji bezobrazluk, jer to sveučilište lišava obveze. Inače bi naše sveučilište po nekim profesorima idealno funkcioniralo bez studenata, ali to je naprosto tako, posebno kod onih studijskih grupa koje su se na taj način etablirale desetljećima, dok kod ovih novih studijskih grupa gdje nema predživota nema takva odnosa prema studentima.

Zato postoji problem s upisima na studij. Osobno mislim da treba ukinuti numerus clausus i obvezati sveučilište da na prvoj godini studija budu doista uvodni predmeti, koji će otkriti ljude nadarene za određeni studijski smjer, koji će dati poticaj onima koji to hoće, ali i koji će na vrijeme upozoriti one koji ne mogu to studirati iz različitih razloga da potraže druga rješenja. Ja inače ne odobravam numerus clausus, i to već godinama, cijelo desetljeće, jer u krajnjoj liniji on stvara samo zbrku, a na koncu se cijela generacija ionako upiše, nešto uz plaćanje, nešto uz mito, nešto uz povišenje upisnih kvota... Zapravo je na kraju vuk pojeo magare, a nastala je silna zbrka, veliki stresovi, užasni problemi roditeljima, na kraju i financijski trošak, a rezultat je nikakav. Ne vidim potrebu ograničavanja upisa na studij, tim više što je broj visokoobrazovanih ljudi vrlo nizak. Posljednji popis pokazuje da je svega pet posto građana Hrvatske visoko obrazovano. S tako niskom obrazovnom strukturom mi nemamo perspektive.

Kako bi fakulteti za koje vlada golemo zanimanje to mogli fizički izdržati?

— Mislim da bi sigurno bilo organizacijskih problema, ne bi to teklo jednostavno. Međutim, mislim da bolonjski proces ide u smjeru da dodiplomski studij ne bude više tako ekskluzivan, tj. da prve tri godine ne budu tako ekskluzivne kao što su to do sada, a da zapravo one druge dvije godine, kada dolazi do ostručnjavanja, budu doista ekskluzivne. Mislim da se to na tako zahtjevnim fakultetima poput medicinskog, ipak može postići. Vjerujem da bi nakon nekoliko godina došlo do uravnoteženja ponude i potražnje. Treba imati kriterije i korektan odnos prema studiju. Danas se neuspjeh studiranja uglavnom svodi na neuspjeh studenata i uopće zanemarujemo činjenicu da je neuspjeh učenja barem pedeset posto neuspjeh njihovih nastavnika. Oni su preuzeli odgovornost da nekoga obrazuju, ali su ih izdali i ničemu ih nisu naučili. Izgovor da su studenti glupi i nesposobni pokazuje, kao i i obično takav način govora, kakav je onaj koji govori. Nažalost, u nas vlada to odmahivanje rukom na sveučilištu, i to u velikoj mjeri, uvijek je netko drugi kriv. Posao je profesora da nauči svakog studenta, oni moraju naći način kako to učiniti, ne da budu selektori, nego da budu učitelji. Nažalost, do tog preokreta na sveučilištu proteći će još mnogo rijeke Save.

Biste li mogli prenijeti neka iskustva u vođenju privatne klasične gimnazije, koja sada djeluje sedam godina? Koje su se inovacije u nastavi pokazale najuspješnijima i što biste preporučili i državnim školama kao metode rada koje bi mogle poboljšati i osvježiti nastavni proces?

— Teško bi bilo govoriti o preporukama zato što je naša škola relativno mala. Mi radimo s relativno malim razredima od dvadesetak učenika, pa čak i sa skupinama od petnaest učenika, ovisno o jezicima, itd. Ono što smo mi učinili sada je ponajprije na području odgoja i čini mi se da smo tu napravili najviše, krenuli smo putem na kojem bi i javne škole mogle mnogo napraviti, čak i u onim rigidnim uvjetima, a to je da smo postigli da škola postane mjesto u kojem se rado boravi i u kojem se rado uči. Cijela filozofija obrazovanja sastoji se u dva elementa: morate omogućiti učenicima da tijekom obrazovanja steknu alate koji će im u životu trebati, ili biti od koristi, ako se već neće njima neposredno služiti, i drugo, stvoriti im takvu radnu sredinu u kojoj će obrazovanje ili učenje biti poželjno ponašanje. Napravili smo golem korak i mislim da smo stvorili sredinu u kojoj je djeci ugodno živjeti, raditi, boraviti i učiti. Ako to stvorite, onda će učenje u životu biti radost, a ne problem.

Što se tiče obrazovnog dijela, mi smo, budući da radimo s manjim grupama, napravili i neke druge stvari, neke prilagodbe nastavnog programa, jer nastavni program ipak mora funkcionirati kako treba, naša djeca moraju biti konkurentna javnim školama, ali smo nastojali promijeniti oblik rada, dnevni ritam itd. Što se tiče obrazovnih inovacija, uveli smo dvije velike inovacije. Jedna je vrsta terenskog rada, mi to zovemo nastava na putu, koja se obavlja prema određenom redoslijedu, u pet navrata obiđe se Hrvatska, pa se putuje u Grčku i Rim, gdje se onda sukladno učenikovim sposobnostima razvijaju i neke dodatne vještine, od izvještaja, referata, sve do projekata. Završna nastava na putu su projekti. Nastojimo razvijati i neke modele nastave koje su i u četiri zida provedivi, ali na kudikamo teži način.

Drugo, imamo sustav koji se zove tjedan otvorene nastave, koji se bavi također drukčijim pristupom, radioničkim, tijekom sedam dana. Učenici izaberu radionicu u kojoj sudjeluju. Nekad su te radionice potpuno izvan konteksta nastavnog procesa, ali imaju vrlo odgojnu, a naposljetku i obrazovnu vrijednost, jer se spoznaju neke stvari kojima u redovnom nastavnom programu nema mjesta. No, drugi tjedan, proljetni tjedan otvorene nastave obično ima neku zajedničku temu, neki civilizacijski kompleks. Ovoga proljeća imamo šezdesete godine dvadesetog stoljeća kao temu, koja se onda obrađuje s različitih aspekata i prezentira kao kulturni ili kulturološki fenomen. U tim oblicima rada također razvijamo, prije svega, kreativni pristup, a te projekte nose učenici, prema tome oni se na neki način poučavaju kako se oblikuje projekt, metodama na kojima počiva oblikovanje takva procesa, dakle niz dodatnih efekata u tim oblicima nastave.

Kako ste se odlučili na nastavu po blokovima?

— Ona je došla kao poticaj iz waldorfske pedagogije, ali nam je dobro došla zbog toga što je smanjila broj nastavnih sati i nastavnih predmeta. Kako učenici u nas borave gotovo cijeloga dana, onda je naše stajalište bilo da škola mora postati mjesto učenja, ne predavanja, gdje će učenik ići kući memorirati i sutra to isto vratiti kao reproduktivni materijal, nego škola koja mora postati mjesto gdje se nešto razumije, shvati, stavi na svoje mjesto. S obzirom da učenici imaju po sedamnaest predmeta, ako bi svaki sat vadili novu ladicu, to bi bilo apsolutno prekrcavanje. Mi smo iskoristili iskustvo voldorfovaca, koji drukčije i s drugim sadržajima slažu svoj nastavni proces. Zgusnuli smo jedan, dva nastavna predmeta u intenzivniju nastavu nekoliko tjedana, tijekom kojih drugih predmeta nema, pa se onda mijenjaju. Na taj način smanjili smo broj nastavnih predmeta na osam tijekom tjedna, tu su jezici i matematika koji idu stalno plus dva ili tri predmeta koji se rade u blokovima. Na taj se način smanjuje tjedno opterećenje sadržajima. Planski, broj sati ostao je isti.

Što su satovi učenja?

— Satovi učenja povezani su s nastavom stranih jezika, gdje posebno u drugom stranom jeziku imamo situaciju da ne mogu svi paralelno imati drugi strani jezik, pa jedan dio učenika ima slobodno vrijeme za učenje, imamo i neke sate predviđene samo za učenje. Jednom tjedno su konzultacije, svaki nastavnik pozove, ili mu po vlastitom izboru dođe određeni broj učenika s problemima, ako nešto nisu stigli napraviti, ili im nešto nije jasno u sadržajima, ili ih naprosto zanima nešto novo, neki drugi sadržaj... Pokušavamo na neki način u toj metodi učenja i rada priviknuti na drukčiji pristup i poučavamo ih da postoji mogućnost da se za određene teme pripreme i razgovaraju s nastavnicima i nadamo se da će im to iskustvo koristiti na sveučilištu.

Vaša škola sudjeluje u nekoliko međunarodnih projekata, možete nam prenijeti neka iskustva?

— Do sada smo, što se tiče međunarodnih projekata, surađivali na polju klasičnih jezika, sudjelovali smo na međunarodnim natjecanjima i u jednoj ljetnoj školi. Surađujemo u projektu Alpe Jadran, surađujemo i na projektu Sonnenberg, naša djeca odlaze u Sonnenberg na tečajeve jezika. U okviru programa Alpe Jadran također se surađuje. To su seminari na kojima se uglavnom pristupa nekoj temi, uglavnom kulturološkoj. Uglavnom šaljemo dva nastavnika i nekoliko učenika.

Sudjelujemo i u projektu Globe kao vrlo aktivni sudionici, a najvažnija nam je suradnja na području klasičnih jezika. Od jeseni ćemo započeti međunarodnu razmjenu učenika s njihovim vršnjacima u Grčkoj. Uspostavili smo vezu s Grčkom i nadam se da će ona postati trajna. Mislim da je iznimno važno da naši učenici kontaktiraju neprekidno sa svojim vršnjacima, uostalom Europska unija preporučuje da gotovo mjesec dana svake školske godine učenik provede izvan svog matičnoga prostora, čak u drugoj jezičnoj sredini. Iskreno se nadam da ćemo postati dio Europske unije što prije, pa će to onda postati na neki način i obveza. Dok nije tako, mi se služimo našim vezama i nastojimo uspostaviti međunarodne kontakte. Naši su učenici postigli dobre rezultate na natječajima za razne stipendije, tako da će neki naši učenici od jeseni ići u međunarodne škole. Nastojimo ih ne ograničavati, nego ih stimulirati u svemu što je za njih dobro.

Koliko i u kojoj mjeri grad i država financijski podupiru vašu školu?

— Nažalost, to nije rješeno sistemski, nego proračunom. U zakonu o školstvu ne piše nikakva formalna obveza države, nije zapisana nekakva relacija spram javnih škola, tako da je to više-manje pitanje dobre volje Ministarstva, a to je loše. Zalagao sam se da se to sistemski riješi, ali moje nastojanje nije imalo odjeka. Grad donosi svake godine odluku o kriterijima, ali on je vezuje uz adekvatne prihode javnih škola, u manjem postotku smanjuju isti prihod koji ostvaruju škole određenim stavkama.

Koliki dio od vašega godišnjeg proračuna pokriva država i grad?

— Od našega godišnjeg proračuna grad i država pokrivaju oko dvanaest posto. To je relativno malen udio. U zemljama Europe taj se udio kreće od pedeset do osamdeset pet posto. Naši susjedi Slovenci imaju zakonsko rješenje po kojem država nadoknađuje osamdeset i pet posto troškova privatnih škola. U Českoj je to šezdeset posto. Morate znati da je u Nizozemskoj sedamdeset pet posto škola privatno. U nas postoji svojevrsan socijalistički zazor od privatnih škola, one se tretiraju kao škole za bogate, što jednostavno nije istina, jer četverogodišnje školovanje stoji manje od najjeftinijeg automobila na hrvatskom tržištu. Prema tome, za one koji znaju što znači obrazovati dijete dilema je samo hoće li žrtvovati auto ili ga dati u javnu školu pa si kupiti najjeftiniji auto. To ne može biti izlika, ali nažalost postoji vrlo loš društveni stav prema privatnim školama, dok je sasvim normalno da država financira privatne likovne izložbe, otkup likovnih djela, privatna kazališta i privatne festivale, kojekakve privatne akcije, dok je sasvim normalno da idete privatnom zubaru ili da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ima ugovor s privatnim liječnicima, pitanje privatnih škola nešto je što izaziva nevjerojatne reakcije. Mi u Zagrebu imamo situaciju s kojom se ja kao član Poglavarstva osobno susrećem, ali nemam lijeka za to, da grad mirne duše putem Poglavarstva odluči da će za naknadu za privatni vrtić svako dijete koje se u takav vrtić upiše dobiti šesto pedeset kuna mjesečno, ali kada se postavi pitanje financiranja privatnih škola, onda nastaje nekakav zazor i uvjerenje da je to privatni biznis. Ne vidim zašto privatni vrtić nije privatni biznis, mislim da je to još u većoj mjeri biznis.

Koliki je mjesečni trošak školovanja učenika?

— Sadašnja je školarina tisuću šesto šezdeset kuna mjesečno, država nam po učeniku daje sto dvadeset kuna, a grad oko šezdeset.

Poznajete li socijalni profil vaših učenika. Jesu li to djeca bogatijih ili ima više roditelja koji nisu bogati, ali se žrtvuju?

— Uvijek naglašavam da se bavimo djecom, a ne roditeljima. Ima ovdje djece čiji roditelji odlično zarađuju, bilo kao menedžeri ili vlasnici tvrtki, no zanimljivo je da je dosta roditelja prosvjetnih radnika, dakle ne možemo reći da pripadaju sloju bogatog društva, a ima i dosta liječničke djece. To je uglavnom dio onih ljudi koje zovemo građanstvo. Oni su obrazovaniji i imaju vrlo pozitivan stav prema obrazovanju.

Imamo nešto djece koju stipendiramo i koja ne plaćaju školarinu. Naš je kriterij da se dijete mora upisati na temelju naših upisnih ispita i tada roditelj, ako ima niske prihode, može zatražiti od škole da mu odobri popust. Dio djece plaća pola školarine, nekoliko ih ne plaća ništa.

Dakle, nastojimo biti i socijalno osjetljivi. S obzirom da se sami financiramo, ne možemo to činiti u velikoj mjeri, ali nastojimo djeci koja stvarno pokazuju visoke kvalitete omogućiti besplatno školovanje.

Nekoliko generacija je već izašlo iz vaše škole. Jeste li ih pratili i dalje?

— Nastojimo održavati vezu s njima i moram reći da se oni vrlo rado vraćaju u školu. Mnogi od njih odlično su startali, neki se ističu u svojoj generaciji mnogobrojnim stipendijama po inozemstvu. Naglasio bih da smo lani imali dobar rezultat — od trideset osam maturanata koje smo imali njih trideset se u prvom roku upisalo u željeni studij. To je vrlo visoki rezultat. Preostali su se upisali na drugom roku i nastojimo im objasniti da imaju neku alternativu. Naravno da ima i onih kojima je studij donio razočaranje, jer su očekivali nešto drugo, ima onih koji su promijenili studijske grupe. Nije sve med i mlijeko, ali to ovisi i o studiju, o tome koliko su se ta djeca nakon škole koja im je pružila svu moguću pažnju i koja im je nudila neku vrstu velikoga polja njihove realizacije, našla u novim uvjetima i koliko njih taj svijet relativne otuđenosti na našim sveučilištima može stimulirati. Možda se neki od njih izgube upravo zbog toga.

Razgovarao Zlatko Vidačković