Sjećaš li se grada?

Fotografija Vukovara danas je ukočena, premda i dalje rasprskavajuća. To je tužna vrba na Vuki iz koje raste proljetno lišće i kroz viseće grane s pozadinom ocrtavaju se ruševine Radničkog doma

Vjetar puše i cvili do pola ušiju, to je neka druga košava od one na Dravi blizu osječke Tvrđe ili na bulevarima Beograda. Kad vjetar raznosi prašinu koja ide ravno u lice i polako ga dere, tu, u jamicama, sačuvano je malo trpljenja. Vuka je i dalje usporena. Dunav je tradicionalistički širok. Grad je smješten u dosadnoj slavonskoj ravnici koju se ne smije dirati. I dalje su mine tamo, plitko pod zemljom. I dalje su silosi viši od crkava. Kad putuješ u Dalmaciju preko Gorskog kotara, rado bi stao i prošetao se, a ovdje postoji i odveć prostora za šetnju, ali kamo? U okolnim selima su rupe od granata zapunjene cementnim mlijekom i poravnate špahtlom, a kako se približavamo gradu ima ih sve više nepopravljivih; više ima rupa nego zidova. Zatim neka guska istrči na cestu, pa se veliki razbijeni vodotoranj nametne krajoliku kao tutor. Potom dolazi na red Mitnica, s kućama u nizu. Trpinjska cesta, dvorac Eltz. Na kolodvoru i dalje ona nakrivljena ploča od probušena lima: Vukovar.

Morbidni turizam

Nije moguće turistički posjetiti Vukovar ni dvanaest godina od opsade i sloma. Turist je sam po sebi nepristao, najpovršnije i najfrivolnije izdanje čovjeka. Postoji i morbidni turizam za one koji će ovamo doći shvatiti da nikad neće shvatiti. Brojati rupe u zidovima, lukove središnje ulice, arhitekturu rasapa — ima u tome nešto opsceno.

Fotografija Vukovara danas je ukočena, premda i dalje rasprskavajuća. To je tužna vrba na Vuki iz koje raste proljetno lišće (na vrbi najbrže prolista) i kroz viseće grane s pozadinom ocrtavaju se ruševine Radničkog doma. Ili obrnuto: to su stabljike koje rastu iz smrvljenih cigli i opeka, zamjenjuju nepostojeće ljude. Zgarišta nikad nemaju imena, a krovova ionako nema previše u središtu. Treba li sada ući i dugo boraviti među tim ruševinama, iskapati, premjeravati, zalutati u njima da bi se vidio neki znak s neba odakle su stizale granate? Niski su, tamnoputi oblaci. I nebo je otežalo sjećanjem, čini se odvažnim pogledati ga u oči. Ljudi koji prolaze ulicama Vukovara imaju nešto nataloženo na licima, uostalom, teško odredivo. Je li to prohujali očaj izrezbaren u licu, s malo prašine, bol beskonačnosti pustinje, u vjetrovitu stanju. Kao da je sve bilo jučer. Kad bi itko prenoćio u Vukovaru u kakvoj rasklimanoj kući, morao bi se boriti s uniformiranim prikazama koje vršljaju hodnicima, sastavljao lica od mraka i sjena ubojica koji će doći bez najave, napeta oružja. Vršci noževa i cijevi ulaze uvijek u sobu prije čovjeka. I ma kakav bio idući dan, strašan ili nešto manje, sreća je što postoji, što će svanuti.

Sve neizrečeno

Misao na građevinarstvo i posao misao je životnih ljudi. Ona je utješna i varljiva. I dalje se na groblju najviše radi, kopa, klesa. Takva je stvarnost. Doduše, postoje iznimke, otvara se i Restaurant Grof, sa zahodom koji doslovno sjaji. Danas, baš danas, kažu. Ljudi se inače nemaju na što vratiti. Nemaju posla, uglavnom se na sajmištu trguje sirom, kobasicama, šljivovicom. Kosilica za travu izložena ispred nekog dućana, što ona traži tu? Da vidim kuću s vrtom, ili park, igralište za djecu s ljuljačkom, iskreno bih se začudio. Starim bakicama u crnim rupcima i djedu sa štapom — ne. Invalidima koji se vozaju po gradu u kolicima i mrmljaju nešto sami sa sobom — ne. Hoće li ovaj grad ikada biti nešto više od sjene samoga sebe? Više od ruševna spomenika? Više od nepolizane rane?

Od ljudi s kojima sam razgovarao, nitko nije ni spomenuo rat. Nitko nijednu rodoljubnu rečenicu. Nijednu rečenicu mržnje ili optužbe. I sve to nerečeno je najpotresnije. I onda je bilo tako. Obrana kuća i voljenih izvire iz sućuti koja se ne kazuje nikome.

U grlu ostaje svaka riječ

Najviše je pogibija bilo oko prvoga studenog 1991. Zapamtio sam jedno ime: Damir Polhnert, na crnom granitu ucrtan dečko s naočalama, blagih obrisa lica: 22. 11. 1962-20. 11. 1991. Tko se još sjeća Blage Zadra? Život je sravnio njihovo junaštvo. Ali to nešto nedosegnuto, i ta patina, ne samo grobljanska, čini ih još nježnijim.

U biti, sve još miriši na zločin. Dokazi su u zraku. Dokaza više nema ali su još tu, u zraku. Vukovar je ravničarsko mjesto zločina od kojeg se još nitko nije oporavio. Prestao je biti grad. Bez pročelja je. Grad u kojemu su veže i dvorišta predvorja ništavila. Svaki je kamen ili kut zgrade sjećanje na čas kad je zdrobljen. Grad-priviđenje. Posjećuje se kao što se posjećuje Jasenovac ili Auschwitz. Preživjeli stanuju u njemu, i gledaju se u tišini.