Saznati o sebi kroz druge

Saznati o sebi kroz druge

Otkrivaju se tako šavovi postojanja, stvara se fina zavisnost oblika izvan doslovnih podudarnosti sa snažnim asocijativnim i konceptualnim svojstvima. Prelijevajući se iz medija u medij, iz oblika u oblik, iz tehnike u tehniku, ti se oblici uvijek grupiraju oko jedne osnovice i na svoj način tematiziraju jednu te istu mogućnost

Oči vide sve samo ne vide same sebe — kaže zakon žute pjege. Oko se dakle bavi onim što može i što mu preostaje; odrazima, nadomjescima, sličnostima, analogijama... Njegova potraga ne stvara kopije, nego pronalazi srodnosti prema načelima i bliskosti i sličnosti preuzimajući ulogu transferirajuće svijesti koja se oslonila na predmete, materijal i oblike svijeta. U tom samospoznavanju sebe nije se na grbaču namaknula suhoća analitičkoga propitivanja već se živo lice i biće promicalo među oblicima, reljefnim nakupinama kako bi prostrujila misao o sebi i kako bi se o sebi saznalo od drugog i drukčijeg.

Procesualnost, mijena, težnja...

Ono što je najvrednije u svemu tome osjećaj je procesualnosti, a ne težnje za konačnim razrješenjima. Tu vlada polimorfnost jezika i oblika, propitivanje o srodnom, pri čemu se stvaraju i sugeriraju sličnosti i podudarnosti katkada i doslovnim umetanjem dijelova detalja lica, glave, oblika tijela i slično.

To je svojstvo slobodna i razvezana jezika, koji je sebi zadao neka ograničenja, ali koji je o jednom sposoban govoriti na brojne načine. Tako se nazire vijuganje jednog te istog interesa koji propituje svoju radnu, materijalnu, ali i ljudsku i umjetničku poziciju. Riječ je o konceptulnom, ali i fizičkom i doslovnom ulančavanju srodnih oblika, te se kroz materijal, oblike, analogije i nadomjeske održava stanoviti nagon samoodržanja teme (lica), pri čemu je Nikolinina briga bila zadržati tu raspravu što je moguće raznovrsnijom i što je moguće uvjerljivijom — da ne kažemo iskrenijom.

Već na Akademiji Nikolina Šimunović prošla je put od slike, reljefa, do stvaranja svojevrsna ambijenta i inscenacija, koje nisu imale ništa histerično ni u motivaciji ni u rješenjima. Zbog teme koja zahtijeva slojevito i stalno propitivanje, a ne definitivnost odgovora, njoj je postajalo tijesno unutar jedne discipline. Konstelacije materijala, oblika, reljefa, slika, crteža, žica, skulptura, folija... označavaju provodnike i stanovit strujni krug i fibrilaciju osjećaja u slikama i oblicima svojeg unutrašnjeg i vanjskog životnog prostora, izvan tjeskobnih i mučnih upita.

Potraga za svojim licem?

Zaokupljenost sobom ne konotira nepovoljne zaključke, a ponajmanje je to pitanje psihotičnosti nekog akutnog trenutka grozničava svejdočanstva i potrage za svojim licem. Naprotiv (a to je vidljivo i na ovoj izložbi) teži se više smirenom, ugođajnom, mekom i pitomom konceptu samospoznavanja i samorealiziranja. Riječ je o razložnim traganjima za svjedocima svojeg lica i svojih stanja — lica koje sve vidi osim sebe i koje se stoga gleda kroz druge oblike. Riječ je o senzibilnu razlaganju i preludiranju teme, koja se pronalazi u oblicima i strukturama svijeta.

Otkrivaju se tako šavovi postojanja, stvara se fina zavisnost oblika izvan doslovnih podudarnosti sa snažnim asocijativnim i konceptualnim svojstvima. Prelijevajući se iz medija u medij, iz oblika u oblik, iz tehnike u tehniku, ti se oblici uvijek grupiraju oko jedne osnovice i na svoj način tematiziraju jednu te istu mogućnost.

Bjeline i nježnost folija, reljefi, nakupine, papiri, slike, drveni okviri, oblici i lice umjetnice ne poznaju ni najmanju dozu agresivnosti i nametljivosti. Sve zajedno krasi osjećaj nepretencioznosti i djelo ne zahtijeva napinjanje misli što bi od svake stvari nastojala stvoriti nasilnu tajnu koja zadaje glavobolje i koju, poput rebusa, treba odgonetavati.

Raseliti se i naseliti se, nomadizirati se i istodobno pronaći trajno gnijezdo, razlomiti se i sakupiti, dospjeti do svijesti o sebi kroz druge... scenarij je raskola između Bića i govora o njemu. Tu se javljaju aporemi dvoznačnosti ali, ponavljamo, bez iskušavanja najdubljih, najmračnijih i najdramatičnijih egzistencijalnih upita. Nikolina je u sve oblike i sav materijal položila svoju blagu narav, što cjelini njezina djela daje poetsku i meditativnu a ne ekspresivnu dimenziju.

Jedna fotografija iz ovoga franciskanski skromna kataloga otkriva umjetnicu koja pred bjelinom prostora, u sjeni svoje tople unutrašnjosti, prilaže svoje lice bijelim mrljama i oblicima svijeta poništavajući privilegiranost tvorca i ravnodušnost stvari.

A priljubivši svoje lice zrcalu od zrcala je ubrzo učinila prozor. Nije gledala sebe u odrazu, nego sebe kroz predmete svijeta.