Samodopadni ples

Samodopadni ples

Drugi dio baletne večeri s tonske vrpce donio nam je glazbu Johna Cagea, čije ime je pretpostavljam i navelo selektore Biennala da Gulbenkian Balet pozovu u Zagreb, jer druge razloge primjerene koncepciji festivala koji želi predstaviti inovativne autore, u ovako koncipiranoj i izvedenoj baletnoj večeri, ni uz najbolju volju ne vidim

Kao što je kanonizirana klasična baletna tehnika tek podrazumijevani predložak na temelju kojega se upisuje u prostor pozornice klasičnobaletna priča/koreografija/predstava, tako je i fuzija klasičnog baleta i suvremenih plesnih tehnika tek preduvjet za stvaranje suvremene plesne/baletne predstave, tek osnovica za autorsko razmišljanje pokretom. Tim preduvjetom Balet Gulbenkian iz Portugala neosporno vlada, njegovi plesači i plesačice odlikaši su baletne i plesne tehnike, ali ono što se i kako tim tehničkim umijećem autorski iskazuje i izražava, u trodijelnom programu toga baleta predstavljenom u zagrebačkom HNK u sklopu 22. muzičkog biennala daleko je dvojbenije i neuvjerljivije.

Prvi dio večeri, koreografija naslova Prumo, djelo je Enriquea Rodovalha, brazilskoga koreografa čija je ovo prva suradnja s Baletom Gulbenkian. Na bijelom baletnom podu i s nekoliko velikih geometrijskih objekata u prostoru, nekoliko predimenzioniranih srebrnih viskova, Rodovalho izvodi na scenu četiri plesača i četiri plesačice odjevene u crne kostime i pokreće ih uz elektronsku popularno ritmičnu glazbu (skladanu upravo za tu koreografiju, autor Hendrik Lorenzen), glazbu podobnu za izvođenje na nekoj mainstream radijskoj postaji i u neskladu sa sofisticiranošću scenografije. Plesačice i plesači, rabeći spomenutu prepoznatljivu plesnu tehniku, djeluju kao da pod koreografskim vodstvom slažu sekvencije odavno usvojena plesnog rječnika, bez unutrašnje logike i kontekstualiziranja. Pokušaj različita kretanja u plesu jednoga od plesača izgledao je tek kao samodopadni iskorak iz poznatoga repertoara: ja mogu i ovo, kretati se izvan kanona tehnike, ali dobro pazeći da ne zaboravite koliko ja njome vladam.

Plešu, a ne ustaju

Drugi dio baletne večeri s tonske vrpce donio nam je glazbu Johna Cagea (čije je ime, pretpostavljam, i navelo selektore Biennala da Balet Gulbenkian pozovu u Zagreb, jer druge razloge primjerene koncepciji festivala koji želi predstaviti inovativne autore, u ovako koncipiranoj i izvedenoj baletnoj večeri, ni uz najbolju volju ne vidim). Sedam plesačica na, u liniju postavljenim, crnim stolcima, u crnim haljinicama, sjede i plešu na Cageov lijepi, nježni, klavirski In a Landscape. One plešu, nikada ne ustajući sa stolaca, prijetvornost žene koja na tom stolcu nekoga ili nešto iščekuje, sve u prepoznatljivu tonalitetu klasičnog, podložnog, prevrtljivog, zavodljivog i bedastog ženskog, a dominantna su gesta gole noge podignute uvis u obliku slova V. Sedam plesačica u koreografiji Chameleon Itzika Galilija (prvobitno postavljenoj 1998. za nizozemsku Galili Dance Company, a dvije godine poslije prenesene u Balet Gulbenkian, koji na repertoaru ima više koreografija toga autora) potpuno unisono izvodi sekvence na stolcu tek povremeno i nebitno iskačući iz pomno ujednačena istog pokreta, potvrđujući tako tezu da su »sve one, zapravo, iste«.

Treći dio večeri, naslova Cantata, bio je sačuvan za izvedbu s najvećim brojem plesačica i plesača i za napolitanske tradicionalne pjesme (uz pojavu pjevačica i sviračice harmonike čija su tijela, tako predvidljivo, odudarala od savršenih tijela plesačica i plesača, ali to nadoknađivala vještinom glasa ili sviranja uživo), u koreografiji Maura Bigonzettija, talijanskoga koreografa kojemu je ovo kao i prvo predstavljenome Rodovalhu prva suradnja s Baletom Gulbenkian. Tematizirajući odnos muško-žensko, koreograf Bigonzetti autorski slijedi nit vodilju citiranu u programskoj knjižici: »...da bi živjeli dobro u ovome svijetu, ili bi svi muškarci trebali postati žene ili sve žene muškarci, ili ne bi trebalo biti ni muškaraca ni žena kako bi svima bila osigurana mirna egzistencija. Zaključen slučaj.« Dakle, nepomirljivost spolova iskazana je kao nepromjenjiva vječna borba, u plesnim slikama kojima banalno i dekorativno koreograf opslužuje sve predrasude o muško-ženskom odnosu kao osvetničkom, borbenom i stoga, valjda, strastvenom.

Raspuštena ženska kosa

Isplesavanje poznatih plesnih sekvencija (sada već uobičajenih i kao dio plesnoga treninga), kombinacije pokreta koje spajaju klasičnobaletne geste i podrške omekšane suvremenom release plesnom tehnikom s eksplozivnim trzajima u kojima svakako i raspuštena ženska kosa produljuje pokret... sve to vidjeli smo u mnogim predstavama. No, kada se poznato plesno kretanje dinamizira i konstruira kroz ono autorsko i uzbuđujuće osobno, dakle nepoznato, novo, što s publikom želi ozbiljno komunicirati, tada su to drukčije predstave, poput primjerice, antologijskih Balada koje donosi vjetar portugalskoga koreografa i staroga gulbenkianca Vasca Wellenkampa.

A tri na Biennalu viđene koreografije tek su samodopadno ponavljale matrice, svodeći ples čak na trenutke i na pretenciozan, dobro otplesan, bolje reći, dobro odtehniciran, isprazan u svojoj pompoznosti show dance.

Katja Šimunić