Prikriveni vrisak

Frida, red. Julie Taymor

Film Frida redateljice Julie Taymor pripovijest je o nesretnoj umjetnici osuđenoj na kratak život u velikoj boli nakon što je doživjela tešku prometnu nesreću. No film se ne bavi toliko posljedicama nesreće koliko osobnošću Fride Kahlo, koju nastoji iznijeti najprije putem biografije, a zatim putem umjetnosti, i političkog trenutka u kojemu je živjela. Iznimno su zanimljive redateljičine sugestije umjetničkog viđenja svijeta: slike stvarnoga svijeta koje Frida vidi drukčije, koje se u njezinu umu pretvaraju u umjetnost, omogućavajući istodobno umjetnosti da uvjerljivo izvire iz realnosti i bolne Fridine nutrine.

Premda je u središtu pozornosti likovno izražavanje, druga umjetnost se, poput sekundarne sestre, pokazuje također sastavnim dijelom Fridina života. Uostalom, Frida je privukla pozornost budućega supruga Diega plešući kvazi-tradicionalni tango (koji je napisao skladatelj Elliot Goldenthal) sa ženom (!), a jednako je svoju bol prevarene žene izrazila sâma pjevajući tradicionalnu meksičku pjesmu La Bruja. Istodobno, gledatelj je morao zapazmiti nenametljivu nazočnost pjevačice Lile Downs, koja se pojavljuje i na Fridinoj svadbi, i na komunističkoj zabavi, i na Fridinoj dugoočekivanoj meksičkoj izložbi. Napeta izmjena ritmičko-melodijskih elemenata u pjesmi Burn It Blue (jednoj od tri pjesme koje je Goldnethal izvorno napisao za film) s vokalnim kontrapunktom mirnoga muškog glasa (Caetano Veloso) i izrazito temperamentnoga ženskog glasa (Lila Downs) pred kraj filma još su jednom potvrdili ideju o akustičko-vizualnom stapanju. Downs je gotovo postala važnim filmskim likom — možda ne u smislu lika koji je dio priče, ali svakako u smislu lika koji ima ulogu sveprisutna naratora i komentatora.

Europski klišeji

S druge strane, skladatelj Elliot Goldenthal, premda je u prizornom dijelu tako izrazito tradicionalno nadahnut, u neprizornom se dijelu (popratna glazba, glazba uz dijalog) ipak obratio nekim europskim klišejima. Gitara je jedan od najjednostavnijih načina da se prepozna južnoamerički kolorit. Naglašavanjem lokalnih obilježja ponajprije u smislu boje (koja nije samo likovna, nego i glazbena kategorija) Goldenthalova je glazba djelomično izgubila temperament i očit dodir s tradicijom u melodijsko-harmonijskom smislu, ali se s druge strane nastojala povezati s unutrašnjim životom teško pokretne umjetnice.

Goldenthal je svjesno išao protiv ritmički snažna muškog zvuka tradicionalnih (ili kvazi tradicionalnih) pjesama, nastojeći pred publiku iznijeti intimnost i izoliranost žene koja živi u muškom svijetu. Frida se, doduše, odlično snalazila u tom svijetu (barem prema sugestiji redateljice Taymor) — njezin je temperament vrištao zarobljen u slabu tijelu (taj je vrisak, kako je film pokazao, bio prisutan u svakoj Fridinoj slici). No Frida je prije svega bila žena — lijepa, poželjna, tužna i temperamentna — i to je bio aspekt koji je Goldenthal svojim gitarističkim monolozima (a bilo je tu i klavirskih sola, komornoga gudačkog zvuka, marimbe, zvuka staklene harmonike itd.) htio izvući pred publiku.

Premještanje s izrazito ekspresivne prizorne u izrazito intimnu neprizornu glazbu nije naškodilo ni filmskom liku ni filmskoj priči. Dapače. Time je glazba postala pravi odraz prikrivena vriska iz Fridine unutrašnjosti, koji se putem njezinih slika, a zahvaljujući rječniku filma, pretvorio u nenametljivo, ali maštovito stapanje različitih umjetničkih vrsta.

Raskošni užitak

Max Steiner, Casablanca, Turner Entertainment

Casablanca redatelja Michaela Curtiza klasični je film kultnog statusa. No uz Ingrid Bergman, Humphreyja Bogarta, Paula Henreida i Claudea Rainsa, filmskom je zvijezdom postala i nevidljiva, nečujna, ali uvijek prisutna — filmska glazba. Stoga danas, šezdeset godina nakon premijere Casablance, s najvećim zanimanjem slušamo istoimeni soundtrack — raskošnu orkestralnu partituru koju je napisao i potpisao Max Steiner.

Nekoliko tipičnosti filmske glazbe iz tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća odrazile su se u Steinerovoj partituri za film Casablanca. Najprije, to je bila raskošna partitura za veliki simfonijski orkestar (studio Warner Brothers bio je financijski dovoljno jak da plati orkestar), koja je zvučala izrazito romantično (stil klasične glazbe s kraja 19. stoljeća još se dugo zadržao u filmskoj glazbi) i koja je prekrivala gotovo svaku filmsku minutu (što je preuzeto iz nijemoga filma). To je bila izrazito ilustrativna glazba: Steiner je glazbom nastojao opisati svaki detalj akcije, navodeći je da se ponaša jednako kao što su se u određenim situacijama ponašali filmski likovi. Stoga je slušanje njegove glazbe gotovo jednako gledanju filma, a pozornije slušanje glazbe ispod dijaloga (jer soundtrack sadrži i neke važnije dijaloge) pokazuje s koliko je ilustrativnosti i smisla za detalje (doduše prigušene pri miksanju glazbe i dijaloga) glazbena linija pokazivala krećući se usporedno sa značenjem izgovorenih rečenica.

Uvrstili i neobjavljeno

Osim važnijih glazbenih/filmskih scena, uključujući i čuvenu Play It Again Sam..., soundtrack sadrži i glazbene brojeve koji nisu dospjeli u konačnu filmsku verziju. To su: Medley (Shine/It Had To Be You) u orkestralnoj verziji i pjesma Dat’s What Noah Done, koja uopće nije bila upotrijebljena u filmu, premda su je posebno za Casablanku napisali M. K. Jerome i Jack Scholl. Oni su napisali i pjesmu Knock On Wood, čija se alternativna verzija u izvedbi Dooleya Wilsona u ulozi Sama također pojavljuje na soundtracku. Osim toga, soundtrack omogućuje slušanje As Time Goes By u cijelosti (dakako, u Willsonovoj izvedbi), bez prekida koji su u filmu bili nužni zbog dijaloga i razvoja filmske priče.

Užitak je ponovno se kretati ulicama Casablanke i svratiti Kod Ricka — no da nije glazbe Maxa Steinera i pjesme Hermana Hupfielda užitak bi bio manji. Jer, u vremenu kada je nastala, glazba je morala biti mišljena i skladana kao neodvojivi dio filma. Tako se Steinerova raskošna glazba doživljava i danas, kada Casablanca slavi svoj šezdeseti rođendan, pa njezino slušanje ne samo da podsjeća na pojedine likove i situacije nego u sjećanje zaziva cijelu priču o Ricku i Ilsi, velikanu pokreta otpora Laszlu, neobičnom francuskom policajcu i početku »jednog prekrasnog prijateljstva«.

Irena Paulus