Počast meksičkom duhu

Počast meksičkom duhu

Frida je radikalan film za vrijeme u kojem je nastala — današnje. Ideali na kojima je počivala angažiranost Fride Kahlo možda su zbog opsega produkcije ostali opskurni, ali film od njih ne pravi sprdnju niti im stavlja suzni premaz boljih vremena koja su prošla

Biografije velikih umjetnika najčešće pokušavaju svesti nečiji specifični genij u okvir podoban za malograđansku kulturnjačku konzumaciju. Umjesto da nas se natjera proniknuti složena, često tamna mjesta iz kojih izviru nečija djela, prisiljeni smo gledati melodramatske prikaze njihovih ljubavnih života. Biografija umjetnika može, s druge strane, uzeti problematiku mediokritetstva recepcije kao glavni izvor svoje drame, kao u slučaju Shaffer/Formanova Amadeusa, a može i pokušati stati rame uz rame s umjetnikom i stvoriti filmsko djelo koje će formom odgovarati senzibilitetu njegovih djela, što je svojedobno nastojao postići Ken Russell.

Legije kastratora

Napokon snimljena biografija meksičke slikarice Fride Kahlo sadrži elemente svih tih pristupa, premda je, srećom, najzastupljeniji posljednji. Julie Taymor je njujorška kazališna redateljica i supruga skladatelja Elliota Goldenthala — koji je baš za Fridu dobio odavno zaslužena Oscara — pa time stoji u oštroj opreci s legijama holivudskih kastratora umjetnosti putem melodrame. Premda se redateljica ne odriče razmjerno kronološkog pristupa iz klasične tradicije biografskog filma, u njezinu se rukopisu očituje snažna empatija prema protagonistici i njezinom etničkom, političkom i umjetničkom ostvarivanju, čak do te mjere da može proći teza kako je Frida sročena kao temporalna ekstenzija likovnih djela Fride Kahlo. Dopuštajući njezinim slikama da govore za sebe i dajući filmskoj naraciji ulogu njihova kontekstualizatora, a ne pojašnjivača, Taymor unutar svoga žanra nalazi najbližega srodnika u još jednom njujorškom umjetničkom filmu, Basquiatu Juliana Schnabela.

Koliko se Julie Taymor snalazi u meksičkom okruženju? Gledao sam Fridu s prijateljicom koja je godinama živjela u Meksiku i ona mi tvrdi da je duh lokaliteta izvrsno pogođen u filmu — od mentaliteta ljudi do etničkih specifičnosti, poput vrlo živa načina proslave Dana mrtvih. Toliko mogu povjerovati, premda ni nakon drugoga gledanja filma nisam načistu služi li Julie Taymor Meksiku ili Meksiko služi njoj. Odnosno, redateljica vidljivo želi odati počast neuništivosti meksičkog duha i legendarnoj strasti njegovih ljudi, ali baš zato funkcionira kao autsajder.

Vičnija maštovitoj vizualizaciji

Znam da neka zemlja može izgledati novo i svježe u očima potpunog stranca, ali u Fridi sam uvijek svjestan tih očiju. Možda je riječ o tome da je redateljica vičnija maštovitoj vizualizaciji negoli pronicanju u srž svoje materije, ali s njezinim Meksikom, koji u svakom prizoru naprosto vrišti da je Meksiko, imam jednak problem kao i s njezinim glumcima. Od Salme Hayek i njezine već legendarne dlakavosti, preko široka osmijeha i još šireg struka Alfreda Moline, sve do nikad ljepše i nikad nesigurnije Ashley Judd u zahvalnoj ulozi velike gradske dame koja je ujedno i revolucionarka, kontrasti Meksika i ljudi koji su stvarali njegovu snažno angažiranu kulturnu scenu u razdoblju kojim se film bavi djeluju odveć pomno isplanirani da bi se zaista mogli razmahati. Svjestan sam da je ovo sitničav prigovor, ali Frida je vrlo kreativan film s previše mozga i premalo srca.

Opreka Fride Kahlo i Diega Rivere gradi cijeli film. Fizički, ona je sitna, a on golem, ona je strastvena a on samo pohotan, i tu sve štima. No on slika goleme murale vrlo angažiranih tema u kojima politikom prikriva intimu, dok ona ostaje na štafelajnom slikarstvu u kojem brutalno razotkriva svoju najbolniju nutrinu. Srećom za film, Fridina intimna priča kongenijalna je redateljičinu senzibilitetu — njezina patnja u vlastitome tijelu, koje joj je nakon prometne nesreće u školskim danima ostalo strahovit teret, plastično je prenesena kroz brojne poluapstraktne vizualizacije koje osvježavaju. Glavna je naracija u isti mah razmjerno distancirana i ne dopušta nam da iskreni komunizam protagonista doživimo kao mnogo više od salonskih naklapanja.

U krevetu s Trockim

Čak i kad se u filmu pojavi Trocki, pa u uobičajeno manirističkom tumačenju Geoffreyja Rusha čak i eksplicira opasnost koju dehumanizacija predstavlja za ideju ljevice, Frida umjesto ozbiljnijem socijalnom angažiranju uspijeva Trockog odvući samo u krevet. Meksiko u ovom filmu nikad nije više od ljudi koji o njemu govore — onaj dojmljivi genius loci plod je nekoliko uspješno postavljenih setova u kojima za običan meksički narod nema previše mjesta. Možda je riječ o prikrivenoj kritici salonske ljevice. A možda je i nedostatak novca dao filmu odviše salonski štih.

Frida je radikalan film za vrijeme u kojem je nastala — današnje. Ideali na kojima je počivala angažiranost Fride Kahlo možda su zbog opsega produkcije ostali opskurni, ali film od njih ne pravi sprdnju niti im stavlja suzni premaz boljih vremena koja su prošla. Frida iz ovog filma vrlo je autentična, ako već ne i besprijekorno protumačena, upravo zbog svoje ženske, pametne, borbene, nepokolebljive snage.

U filmu koji nije feministički, ali ženama vraća svijest o svemu što mogu, koji je pun razvrata, ali nije nimalo dekadentan, koji je pun ljubavi, ali se gnuša melodramatike, i koji, napokon, priča dugotrajnu i složenu priču, ali bi najradije htio biti slika, sva manja posrtanja blijede pred spektakularnom koreografijom koju su otplesale Julie Taymor i Salma Hayek. Ako sam ovoga puta i govorio uglavnom o greškama u koracima, ne bih htio da to znači da sam ostao potpuno slijep za njihov ukupni umjetnički dojam.

Vladimir C. Sever