Plemenski zavjet krvi

Plemenski zavjet krvi

Nakon pojave knjige australskoga antropologa Rogera Sandalla The Culture Cult: Designer Tribalism and other essays, Oxford, 2002, više ništa neće biti isto u razumijevanju kulta Drugoga. Namjesto isprazne priče o kulturalnom relativizmu po kojem bi papuanska kultura kao nesvodiva i uzvišena trebala biti nekovrsnim idealom novome Zapadu zbog plemenita divljaka u iskonskoj prirodi konačno je sazrelo vrijeme da se kaže: dosta je obmanjivanja! Jedini model za sve narode i kulture pa tako i one vječno prokazane poput Roma nije kulturalno getoiziranje, nego politička (civilna) integracija u društveni život. Priča o jednakosti svih kultura od Levyja Straussa nije izgnala plemensku svijest i postavku o primitivnosti, nego je tek zakrinkala utješnim govorom o pravu na razlike. Iza razlike oduvijek je stajala zapadna ignorancija, arogancija i cinizam

Kad je nedavno španjolska vlada pokrenula reformu kaznenoga zakona zbog pooštravanja kazni za zločine koje počine ilegalni useljenici, iza te političke odluke stajalo je uvjerenje da zapadni univerzalizam prava može još jedino biti lijekom protiv pogubnoga partikularizma. I, doista, tomu se teško može suprotstaviti neka suvisla kulturalna strategija zaštite tzv. prava na razliku. Tako je, između ostaloga, predviđeno i da kazneno djelo postane ablacija klitorisa. Riječ je o običaju do kojega drže mnoge muslimanske afričke obitelji. Čin obrezivanja klitorisa više se neće moći pravdati vjerskim i kulturalnim razlozima. Naizgled bizarna stvar. Ali upravo stoga što u činu obrezivanja i njegovu zabranjivanju u Španjolskoj dolazi na vidjelo teoretski i praktični spor između dva svijeta (Zapada i Trećega svijeta), iskrsava niz uznemirujućih pitanja. Ironično gledajući moglo bi se zaključiti kako taj mračni predmet želja iznova postaje razlogom — ratova kultura.

Obrezivanja razna

Koji je uopće smisao politike multikulturalizma na Zapadu ako se u ime univerzalnih načela slobode, ljudskih prava i brige za kulturu Drugoga zakonski zabranjuje primitivizam, premda se nigdje izričito ne spominje taj kolonijalistički pojam? Španjolska je samim pokretanjem strožega kaznenoga zakona spram ilegalnih useljenika dirnula u posljednju oazu svetosti kulture Drugoga. Ovdje nije pitanje što sami mislimo o obrednome/zdravstvenome činu, jer bi se moglo pitati kako će baštinici Kolumba i Torquemade kao uzorni slučaj europske politike kulturalnoga univerzalizma reagirati na obrezivanje kožice penisa u Židova i Muslimana. Želi li se biti radikalan, treba ići do kraja. Odjednom se pokazuje da je ta mjera ne samo licemjerna, premda je može opravdati seksualna i zdravstvena prosvijećenost kao ideal, jer je poznato da nenadzirana praksa obrezivanja klitorisa često završava zdravstvenim komplikacijama malodobnih djevojčica. Licemjerje je u tome što se zabranjuje kulturalna specifičnost Drugoga (naroda, vjere, običaja), a naveliko ispjevava oda poštovanju različitosti. Multikulturalizam u Europi tako postaje tek izlikom za nove oblike zapadnjačkoga barbarstva. Idemo korak dalje. Moralno i političko licemjerje te otuda neradikalna politika europskoga identiteta jest i u činjenici što kultura spektakla (filmovi, mediji, cyber-land) počiva na realiziranoj perverziji represije društva. Svaka je seksualna izopačenost posve udomaćena praksa kulture na Zapadu. Sadomazohizam je dio ponude životnih stilova seksualnosti. Samosakaćenje i sakaćenje od piercinga do tetovaže pokazuje da suvremeno tijelo više nema nikakve granice tabua. Dok je obrezivanje klitorisa običaj drukčije kulture, s religijskim i magijskim utemeljenjem, što god mi mislili o tome, najbolnije zakivanje spolnih organa piercingom nema nikakvu drugu funkciju osim narcističkoga kulta mode. Hoćemo li uopće doći na pomisao da zabranjujemo piercing klitorisa i penisa? Gdje je granica (a)moralnosti politike novoga postmodernog identiteta? Ipak problem s obrezivanjem nadilazi tek španjolsku odluku da se razračuna s primitivizmom i ponižavanjem žena drukčije vjerske, rasne i kulturalne orijentacije. On je samo zorni slučaj nepomirljive borbe između dviju vrsta teorija, modela života i svjetonazora. Nazovimo ih uvjetno univerzalističkom teorijom Zapada i partikularnom politikom identiteta Trećega svijeta. Sve suvremene ideologije, konzervativizam, libertinstvo, fundamentalizam, neoliberalizam prolaze ili padaju s odgovorom na pitanje što učiniti: dopuštati obrezivanje klitorisa afričkim muslimanskim djevojkama ili ga strogo kažnjavati.

Vladavina univerzalnih načela

Nakon pojave knjige australskoga antropologa Rogera Sandalla The Culture Cult: Designer Tribalism and other essays, Oxford, 2002, više ništa neće biti isto u razumijevanju kulta Drugoga. Namjesto isprazne priče o kulturalnome relativizmu po kojem bi papuanska kultura kao nesvodiva i uzvišena trebala biti nekovrsnim idealom novome Zapadu zbog plemenita divljaka u iskonskoj prirodi, konačno je sazrelo vrijeme da se kaže: dosta je obmanjivanja! Jedini vjerodostojni model za sve narode i kulture, pa tako i one vječno prokazane poput Roma u Europi, nije kulturalno getoiziranje, nego politička (civilna) integracija u društveni život. Ne može se biti radikalno Drugi ako se ne uspostavlja vladavina univerzalnih načela kao jedinoga načina priznavanja čovječnosti čovjeka. Svako razlikovanje moguće je tek nakon priznanja identiteta. A on ne može biti jedino sveden na kulturalni, zato što je čak i uzvišena riječ kultura partikularizam. Politika nas univerzalnosti povezuje. Kulture nas dijele. Sandallova je knjiga prouzročila pravi potres među teoretičarima. Poput Pascala Brucknera prije njega, koji je u knjizi Le sanglot de l’homme blanc iz 1983. godine (Jecaj bijeloga čovjeka predstavljen je u »Europskom glasniku«, 2/1997, s esejem o kritici zapadne projekcije ideje Indije), i Sandall je radikalno kritički usmjeren kritici ideologije Trećega svijeta. Zašto bi se u figuri plemenita divljaka (Rousseau) morao i danas pronalaziti neki kulturalni uzor za dekadentni Zapad, kad je već sama figura stanovnika Trećega svijeta iz temelja zadobila nezbiljske obrise. To romantično idealiziranje svijeta očaja, siromaštva, bijede i postkolonijalnih diktatura dovelo je do vrlo opasne, premda po nakani plemenite, ideologije kulturalnih razlika. Poštujmo njihov primitivizam i divimo mu se! Još je Kristofor Kolumbo u prvome susretu s Indijancima zapisao: »Vrlo su plemeniti i ništa ne znaju o zlu.«

Foucault i Homeini

Brucknerov je filozofski esej, a sličnu sudbinu dijeli i Sandall, ostao prešućen u ljevičarskim krugovima na Zapadu. Doživio je nešto svakako (ne)očekivano i paradoksalno. Da ga kao bivšega ljevičara iz posve krivih pretpostavki veličaju konzervativci i desničari. Razlog je bio samo u jednome. Krinka ideologije plemenitoga divljaka u novim postmodernim uvjetima morala je biti izvedena s povratkom ideji kulturnoga univerzalizma. Njegova žestoka osuda Levy Straussove teorije kulturalnih razlika kao i svih političkih opčinjenosti francuskih intelektualaca diktatorima Trećega svijeta (Foucault je oduševljeno dočekao Homeinijevu iransku revoluciju, primjerice) nije mogla biti dočekana dobronamjerno. Solidarnost s patnjama Trećega svijeta i danas je opće mjesto zapadne milosrdnosti i teorije novoga imperijalizma. Dostatno je samo upozoriti na knjigu Antonia Negrija i Michaela Hardta Empire ili uputiti na antiratne prosvjede u Americi i Europi protiv Bushove intervencije u Iraku. Bruckner je filozofsko-politički razgradio mit i ideologiju Trećega svijeta kao zapadnu utopiju. Iza krinke kulturalne opčinjenosti duhovnošću Istoka prešućivala se činjenica brutalnosti mnogih postkolonijalnih političkih režima. Mnoštvo otpadnika, političkih disidenata, žrtve mučenja tajnih policija, sve protkano iluzijom razvojne teorije i militarizmom poznato je ne samo nigerijskome nobelovcu W. Soyinki. Poklonstvo plemenskome zavjetu krvi zapadnjaka kao kulturalnih turista zemljama Trećega svijeta još ima karikaturalne crte. Sandall je cjelokupnu kritiku australske politike multikulturalizma, kad je riječ o zaštiti Drugoga (domorodaca), izveo iz prezira spram politike identiteta. Namjesto integracije u australsko društvo kao državljani/građani, aborigini su modelom dugogodišnje politike identiteta ostavljeni na milost i nemilost neobrazovanosti, getoiziranju, siromaštvu, neznanju temeljnih ljudskih prava, a sve u ime prava na svoju autentičnu kulturu. Ona nikad i nije bila sporna. Problem je u tome što se tijekom povijesti odgovor jecaja bijeloga čovjeka na grijehe vlastitih predaka spram rasno različitih naroda Trećega svijeta pretvorio u patetični zagovor barbarstva kao uzvišenoga prostora običaja naroda drukčijega identiteta. Izopačenost je patetike kulturalnih razlika u tome što se čak i kanibalizam, ropstvo i nezamislive okrutnosti afričkih plemena branilo pravom biti Drugi, dakle drukčiji od civiliziranoga Zapada.

Razmjeri ideologije

Jedna anegdota dostatno govori. Poznata američka glumica često je dolazila na svetkovine plemena Masai u Africi, zagovarajući njihove običaje i kult kulture Drugoga. Tijekom obredne igre u animističkome ruhu vrač zakolje govedo i pred publikom, obliven krvlju, pojede životinjsko srce. Glumica je uživala u spektaklu svetkovine, premda je upitno s kojom vrstom užitka, ako ne već prerađene ideologije kulturalnih razlika. Ali tek tada je uslijedio šok. Njezin maloljetni sin doživio je živčani slom. Urlajući, potresen nasiljem nad kultnom životinjom, nije se mogao smiriti. Učinio je sablazan. Ponio se nekulturno spram toliko obožavana rituala drukčijih i Drugih. Upravo ta anegdota kao i slučaj španjolske drakonske kazne za obrezivanje klitorisa, pokazuju razmjere neke ideologije. Ona ne visi u zraku, nije tek zastupljena u teorijskim antropološkim knjigama. Posrijedi je sam život i ratovi kultura u gestama, običajima, ritualima. Kult kulture završava na paradoksalni način. Namjesto zbiljske tolerancije razlika Zapad se putem španjolske kritike primitivizma afričkih useljenika muslimanske vjere zgražava nad vlastitim primitivizmom. Njegov univerzalizam ne može biti modelom sve dok tolerira drukčiju vrstu netolerancije manjina. Lako je braniti gay-kulturu od šovinizma i skinheadsa. Ali pravo na izbor spolnoga razlikovanja sve više postaje karikaturom. Pravi su problemi upravo u sve većem broju spolno i rasno konzervativnih, koji dolaze na Zapad tjerani užasom vlastitih političkih diktatura. Donoseći sa sobom baštinu običaja predaka, neizbježno je da do rata kultura u simboličkome smislu mora doći. Ali sve to nije razlogom da se i nadalje nekritički zaslijepljeno vjeruje partikularizmu Fanonove ideologije poniženih i prezrenih na svijetu iz Trećega svijeta namjesto da se shvati kako bez univerzalne ideje čovječanstva figura Novoga Genija Afrike/Azije nije drugo no kulturalni rasizam s drugim rasnim predznakom. Zato je politički i kulturalno skandalozno zabranjivati obrezivanje klitorisa, a u nebo uzdizati sve šokantnije oblike piercinga kao mode. Gay-kultura nije univerzalna kultura postmoderne, nego tek nipošto radikalna politika identiteta. I tu je kraj velike priče o kultu Drugoga. Nije moralno ni politički mudro da se multikulturalizmu, ako mu se želi vratiti još neko dostojanstvo, sijeku korijeni u ime ljudskih prava i slobode. Znamo da je i put u pakao popločen dobrim namjerama. Zato treba biti kritički usmjeren protiv obiju zabluda: one univerzalizma kako nas brane od primitivizma plemenske svijesti, kao i one što je glavni predmet Brucknerova i Sandallova osamljenoga pothvata. Ima li boljeg primjera lažne utopije multikulturalizma u Europi, i to posvuda bez iznimke, no što je slučaj s tragičnom sudbinom romskoga naroda. Ljudi bez domovine, oni koji doslovno mogu potpisati istinitost tibetanske legende o domovini kao logoru u pustinji, nikad vezani uz kult nacionalnih država, poput aborigina ostaju vezani uz kulturu hodočasničke sudbine. Najgora stvar nije politika multikulturalizma kao načelna sveta stvar poštovanja razlika, nego masovna svijest multikulturalnih stanovnika Europe, za koju će Romi uvijek biti Cigani i ništa drugo.

Priznati one Druge

Ono što preostaje kao najteži problem nije čak ni radikalna gesta Sandalla da antropološki misli život bez kulta kulture kao ideologije, nego nemogućnost promjene predrasuda da su i Romi i afrički useljenici s muslimanskom vjerom u Europi doista uznemirujući Drugi, posve drukčiji od slabih Drugih kao što su to žene, spolno različiti, manjine. Oni nisu manjina. Oni će uskoro postati većina u multikulturalnim društvima Zapada. Hoćemo li ih priznati kao Druge ili kao nove državljane nacionalnih država koje u ime prosvjetiteljskih ideala gaze ideju europske tolerancije kultura i običaja. Ako obrezivanje klitorisa nije kulturalna činjenica razlike, ne znam što uopće čini bit kulture u suvremenome društvu rizika. Ta ne valjda samo zgrade nacionalnih opera i nacionalno jelo!? Od svih kultova u naše doba kultura je postala strahotno opasno oružje neslobode.

Žarko Paić