Pankeri, djeca, policajci

Pankeri, djeca, policajci

Dokumentarnost slika s kojom se bori reporter Butković nije lako zaobići. Njihovu vrijednost pronaći ćemo ubilježenu u lica grada te njegovih stanovnika i integrirane aktualnosti (i možda se prisjetiti sebe samih tijekom osamdesetih) te arhitekture stare Trešnjevke ili Maksimirskog parka jednoga zimskog snježnog dana osamdeset treće

Kada se sredinom dvadesetih godina 20. stoljeća proširila uporaba Leica-formata za okidanje dinamične fotografske slike pune života, mnogo se toga promijenilo u percepciji zbilje modernoga čovjeka. Naime, reporter otada ima priliku približiti se određenoj situaciji koja ga trenutno zaokuplja i određeni trenutak pretvoriti u fotografiju te ga ponuditi novinama za objavu i tako ući u »dnevnu sobu običnog čovjeka«. Susret zbilje i okidača fotografskog aparata manifestirao se u maksimalnom približavanju događaju koji je inače bio daleko od promatrača fotografije i čitaoca novina. Fotožurnalizam je značio izravno upletanje u realnost i blizinu ratu, ulicama velegradova, svakodnevnih malih stvari i općenito efemernosti života. Ulica je uvijek zanimljiva tema, bez obzira da li smo u tridesetim 20. stoljeća s Tošom Dabcem ili šezdesetim s Cartier-Bressonom, jer fotografiranjem se života na ulici može uspješno i ponekad gotovo opipljivo uhvatiti čar i duh mjesta i vremena.

Obični ljudi

U trešnjevačkoj Galeriji Modulor izlaže zagrebački fotoreporter Branimir Butković seriju crno-bijelih life-fotografija, koje je nazvao Neki drugi Zagreb. Očito je da je kao nadahnuće za fotografske reality bites pronašao u Zagrebu i njegovim stanovnicima, uglavnom odabravši za ovu izložbu fotografije iz osamdesetih i devedesetih prošloga stoljeća koje su obilježili pankeri na koncertima, djeca u igri po vrućem ljetnom danu u fontani na Svačićevu trgu, policajci s limenkama Coca-Cole (S dočeka Ivana Pavla II. iz 1994) i bakice nerazdvojne od malih kućnih ljubimaca. Drugim riječima, sasvim obični ljudi koje Butković susreće u traganjima za svakodnevnim fotografskim senzacijama, koje nakon vremenskog odmaka dobivaju sve više na težini. Dok snima svojeg običnog čovjeka, približava se protagonistu svakodnevice, snimajući iz velike blizine i unoseći u kadar malen dio njegove neposredne okoline. Tako potiče empatiju kad snima siromaha (Ispred Dolca iz 2000) ili je humoristično raspoložen dok hvata gospođu što se penje na vlak (Zapadni kolodvor, 1989).

Daleka usporedba s Tošom Dabcem

Stavljajući rad Branimira Butkovića u određenu kunsthistoričarsku ili, pobliže, povijesno-fotografsku koordinatu, nameće se daleka usporedba s Tošom Dabcem, koji je pola stojeća prije također snimao život ulica Zagreba, napisavši (svjetlopisno) jedno od najvažnijih poglavlja hrvatske fotografije 20. stoljeća. Premda svaki od autora fotografira s različitom namjerom, promatrajući život Zagreba iz vlastite perspektive, što neizbježno rezultira drukčijim fotografskim rezultatom, Butkovićevi siromasi, starice, djeca u igri i male balerine svjedoci su gledanja i stava prema određenom trenutku. Ipak, dokumentarnost slika s kojom se bori reporter Butković nije lako zaobići. Njihovu vrijednost pronaći ćemo ubilježenu u lica grada te njegovih stanovnika i integrirane aktualnosti (i možda se prisjetiti sebe samih tijekom osamdesetih) te arhitekture stare Trešnjevke ili Maksimirskog parka jednoga zimskog snježnog dana osamdeset treće. Fotografijama nekog drugog Zagreba uhvatio je zagrebačku asfaltnu efemernost u kojem se još osjeća gustoća daha osamdesetih.

Branka Hlevnjak, autorica teksta kataloga manjeg formata kojim je popraćena ova izložba, citira tvrdnju Gorana Trbuljaka koja će objasniti poziciju Branimira Butkovića u hrvatskoj fotografiji kao pripadnika »četvrte generacjie zagrebačkih fotografa«, odnosno »nove generacije zdravih neopterećenih fotografa čije su fotografije u rasponu od duhovite opservacije, lagane ironije do sarkazma i stroge kritike«.

Iva Brezovečki-Biđin