O pjesnicima i stvarnosti

Ovo bih vam danas htio privatno napisati, kao pjesnik.

Danas svako izvorno pjesničko ludilo nastaje samo u trenutku kad se o razlici stvarne stvarnosti i čovjekova sna pokidaju konci. Civilizacije (osobno više volim reći kulture), bile su građene tako da su se zbog sna podizali hramovi. Između stvarnosti i zajedničkog sna nije bilo prekida. Tu je pjesnik imao još neku objektivnu funkciju. Možda idealiziram, ali kad podizanje zajedničkog hrama više nije osnovna težnja neke kulture/društva, zbiva se besmisao: materijalna moć, političko nasilje, nasilje fizičko i duhovno. Tada nikakva »povijest« ne može više vratiti pouzdanje u čovjekovo temeljno načelo. Ali, što ja sad, na svoj primitivni način, prepričavam Nietzschea ili Oswalda Spenglera.

Dopustite da budem primitivan, a da time objasnim i sve što se meni događa s pjesnikom: društvo ili pleme koje ne treba vrača/žreca, ili kako se to zgodno engleski kaže: pleme kojemu je suvišan njegov medicine man, značenjem doslovce »liječeći ili ljekoviti čovjek«, izloženo je, unatoč svim svojim znanstveno-tehnološkim postignućima, samo potrošnom vrludanju svojih zasada, svojih viših, a najčešće najnižih nagona, koji se, pak vladaju tek po krutoj logici nužnosti: nekad proklamirane slobode ni vjere više nema.

Onog časa kad neko društvo više ne treba svog »žreca«, ili slobodu koja nesuvisle nagone tog istog društva znade prevesti na razumom razumljiv razumni jezik, to isto društvo u nepovrat je izručeno krivim ali krvavim bogovima fizičke nužnosti. Osim njih, tih trenutačno korisnih bogova, ono više nema drugog izlaza. Nakon toga postoje samo predmetnosti, »stvari« i manipulacije stvarima. Svi koji misle kako unutar nas samih i društva postoje još i neki drugi, »viši ciljevi« koji ga kreću, do kraja su u zabludi i prevareni su. Oni još samo, onako »za ljepotu«, formalno održavaju neki »humanizam«, sluzavi ideal u kojega moć nitko pravo ni u praksi iskreno više ne vjeruje. Zato su i svi »znanstveni humanisti« i »pjesnički humanisti« postali nevjerodostojni. U javnosti stvarnog, djelatnog života, oni ni sa kakvim svojim cirkuskim/umjetničkim trikom više nemaju svoj djelatni udio.

Tzv. »Čovjek« nije više cilj nijednoga ljudskog pothvata. O tome svi »humanisti« iskreno lažu, a da i ne znaju. Sve se odvija unutar zakona koji su jači od mogućnosti bilo kojeg običnog pojedinca da svoj iskreni život oblikuje po zakonima svoje vlastite, inherentne naravi: važno je tek preživjeti, možda dodati neko izvanjsko ruho svom preživljavanju. Ali — i to ruho se ionako dodjeljuje izvana, ne više od nas i iz nas.

Društvo koje spontano, iz vlastite volje, ne gradi svoj zajednički hram — sjajno preživljava. Često briljantno i spektakularno, ali zapravo ne postoji. Atraktivni kaos života u njemu može zadobiti — i poprima — vrlo često fantastične i zadivljujuće oblike i razmjere, koji pojedince navlače na sve šarolike i još neviđene načine izraza: ali, ukratko, ono nema više svoju pravu misao, svoj nagon/pogon iznutra, iz sebe. Ono još samo, u svoj svojoj šarolikosti, pluta po izvanjski prisilnim nužnostima i zakonima rasapa. Dobri ljudi u njemu još se pitaju gdje je zaostalo »ono čovječno, ono ljudsko«, te ako baš neće plutati po svakodnevnim zbivanjima, ostaju bez odgovora. (Vidi sve naše očajničke dopise i kolumne po novinama, uključujući i ovu.)

I evo me kako s vama, sa Sanchom Pansom i Don Quijoteom, plazeći za smjerokazom njegova plemenitog koplja, lutam poput Čaglja za njima u sunce koje sjeda na zapadu. I neka tako i dalje trčkaram za njima, u nadi da ću nekako kao čagalj ostati čovjek. S jedne strane vrlo razuman, s druge već posve lud, ukoliko se ne uhvatim za neku ideološku, pravnu, sektašku, vjersku ili neku sedmu inačicu čovjekove najdublje potrebe za konačno jednoznačnim snalaženjem u svemiru — a te varijante nema. Neka zajedno s drugima ostanem samo metafora, nestvaran kao što jesam; neka nakon te spoznaje još zabilježim, ako se javi, svoj prvi, spontani stih.