Nataložena povijest

Nataložena povijest

Vjerojatno ni jedna arhitektonska zamisao nije promijenila toliko adresa, a da je ostala na istom mjestu. Što je još bitnije, promijenila je i svoj ahitektonski korpus i namjenu, a riječ je o današnjem Domu HDLU-a na zagrebačkom Trgu žrtava fašizma. Da kratko podsjetimo...

Na Trgu N trebao je biti postavljen spomenik kralju Petru I. Osloboditelju, no dogovorom Hrvatskog društva umjetnosti Strossmayer i Odbora za podizanje spomenika umjesto skulpture bit će izgrađen Dom likovnih umjetnosti. Autor skulpture trebao je biti Ivan Meštrović, pa je tako on postao i glavni autor idejne skice budućega Doma. Godine 1934. počinje izgradnja koja traje do 1938. Uprava nad Domom povjerena je Hrvatskom društvu umjetnosti. Pogledamo li Meštrovićev projekt iz 1934. godine, vidljivo je da je središnja dvorana prizemna, nema kupole i glavni ulaz naglašavaju dva, vjerojatno narativna, stupa. Izvedeni projekt, koji su razradili arhitekti Bilinić, Horvat, Kalda, Kavurić i Zemljak, nešto se razlikuje od prvobitne ideje, stupovi nisu izvedeni, a središnja je dvorana nadsvođena plitkom armiranobetonskom kupolom promjera 19 cm, a debljine samo 6 cm. Cijela je kupola bila perforirana prozirnim okulusima maloga promjera, koji su u središnji prostor propuštali danje svjetlo. Dobiveni efekt prirodnog osvjetljenja smion je pothvat u tadašnjoj svjetskoj modernoj arhitekturi. Izložba Pola vijeka hrvatske umjetnosti otvorila je cjelokupni prostor.

Od džamije do revolucije

Nedugo zatim, u srpnju 1941, po odluci samog Poglavnika, Dom umjetnosti pretvoren je u džamiju. Oko Doma grade se tri minareta, prilazni prostor, fontana s vodoskokom prema projektima Stjepana Planića. Džamija je otvorena tek 1944. godine. Nakon rata ruše se minareti, a u Dom se useljava Muzej narodnog oslobođenja. Na adaptaciji Doma radio je Vjenceslav Richter. Radikalni rezovi u unutrašnjosti, postav dvostruke galerije u središnjem dijelu, a ponajviše zaklanjanje dnevne rasvjete s kupole veliki su momenti kojima su dokinute izvorne zamisli. Kao Muzej revolucije Dom je postojao sve do 1990, kada Ante Rašić, predsjednik Hrvatskog društva likovnih umjetnika, pokreće inicijativu za vraćanjem zgrade umjetnicima. U prosincu te godine u Domu je otvorena izložba Dokumenti — argumenti, koja je ilustrirala povijest zgrade. Godine 1993. Grad Zagreb je Dom ustupio Hrvatskom društvu likovnkih umjetnika.

Nataložena povijest zgrade na Trgu hrvatskih velikana težila je povratku na prvobitno rješenje. Godine 2001. pokrenuta je akcija za obnovu Doma, a u Kuratorij za njegovu obnovu ušli su Radovan Ivančević, Robert Šimrak, Feđa Vukić, Zlatan Vrkljan i Aleksander Laszlo. Sredinom 2001. započeli su radovi kojima je cilj bio vratiti Dom u prvobitno stanje. Do otvaranja obnovljene zgrade, prije nekoliko tjedana, obavljen je veliki posao. Pažljivo postupanje s ostacima prošlih taloga, džamijina mihraba, koji je preseljen, Murtićevih fresaka iz 1952. godine s prikazima okupacije, borbe, oslobođenja i obnove koje su uz njegovu suglasnost dokumentirane i uklonjene te demontaža Richterove drvenarije samo su dio radova na obnovi. Obnova je provedena prema projektima arhitekta Andrije Mutnjakovića, koji je još 1962. sudjelovao u jednoj adaptaciji.

Povezanost izvornog i obnovljenog

Najveće poteškoće u obnovi bile su u uklanjanju bitumenskoga premaza koji je prekrio staklene otvore na kupoli. Bitna razlika u odnosu na staro stanje jest vraćanje središnjega prostora u visoku, kružnu formu koja završava perforiranom kupolom.

Iako je Dom otvoren, završene su tek dvije od četiri faze obnove. Potrebno je osposobiti segmentne dvorane u prizemlju za umjetničko iskorištavanje kako bi cjelokupni prostor odjednom mogao primiti četiri izložbe te otvoriti dva, istočni i južni, bočna ulaza. Isto bi tako trebala započeti obnova perforiranoga segmentnog svoda prstenaste dvorane na katu te kompletna konzervacija krova, kao i temeljito uređenje velikoga podrumskog prostora u popratne sadržaje. Kako u, za otvorenje posebno tiskanoj monografiji o Domu piše Radovan Ivančević, »obnova Doma ima svoju simboličnu i praktičnu konotaciju u kulturološkom pogledu u sklopu hrvatske zbilje«. Obnova vrhunskog arhitektonskog djela postala je kulturni događaj godine i nadamo se da do konačnoga završetka cjelovite obnove neće proći dugo. Zagreb i Zagrepčani zaslužili su ispravljanje arhitektonske nepravde, a svima koji su u njoj sudjelovali hvala.

Marko Kružić