More sav vid

More sav vid

I onomu komu more nije sav vid upast će u oko znalačko slikarevo bavljenje epidermom platna i impastom pigmenta, moći će cijeniti autonomiju likovnoga postupka. Navigacija kadrom ima posebne opasnosti, ovaj slikar uračunava i latentne grebene

Amblematični stih Zvonimira Mrkonjića: »More sav vid« iznimno primjereno stoji uz novi ciklus slikara Ratka Janjića. Naime, ne samo da su svi izloženi radovi maritimni, marinistički, nego na platnima i nema gotovo ničega drugoga osim mora. Apsolutizam elementa, maksimalizam motiva, totalitarnost plavila ipak ne osuđuje kadrove na stereotipiju i monotoniju. Sav vid usmjeren na more i more kao jedini sadržaj široke panoramske vizure omogućuju umjetniku da se kreativno ostvari, kako zbog toga što je samo more iznimno živo i poticajno, nemirno i promjenjivo, tako — i još više — zbog toga što Janjić pristupa povodu svojega slikanja nakrcan bogatim iskustvenim prtljagom doživljaja i znanja, ideja i vještine.

Biografski kazano, ovaj zagrebački Splićanin impregniran je nostalgijom i u svojoj atelijerskoj izolaciji ne slika pleneristički neposredno i mimetički pedantno, nego radi sintezno i kumulativno, »obnavljajući po sjećanju« (da se poslužim Zidićevom formulacijom iz drukčijega konteksta). Formativno pak govoreći, Janjić je nakon završene likovne akademije prošao različite faze, od popartističke ironične rekonstrukcije zbilje do ludičke kombinatorike kolažnih portreta, a u gotovo čitavom svojem stvaralaštvu sačuvao je zanimanje za dvije inače teško spojive vrline: za konceptualnu organiziranost površine i za zanatsko savršenstvo izvedbe.

Valovi i oblaci

Kada se odlučnije prepustio morskoj motivici, ponajmanje je odustao od kompozicijsko-programatske dosjetljivosti i od tehničke zahtjevnosti (u tradicionalnom mediju ulja na platnu). Tako on već desetljeće i više varira gotovo isključivo valove i oblake, no nipošto ne slika impresionistički lepršavo ni romantičarski poneseno, nego upravo racionalistički strogo i mentalistički izazovno. Razumije se da disciplina organizacije i sugestivnost volumenskog ili prostornog iluzionizma ne proturječe dojmu zagonetnosti učinka, mitskog i simboličkog sloja, prave metafizičke dimenzije slike.

Dapače, Janjićeva mora nisu plaže i zavjetrine, idilični plićaci i prozirne uvale. Debelo more, beskraj pučine, ponorno naličje kao da prizivlju neizbježne literarne asocijacije na konradovske, melvilovske ili poovske vizije opasnih i prijetećih daljina, pripitomljenih pak okvirom kadra ili svjesnom slikarevom intervencijom, unošenjem naizgled malog faktora oneobičavanja ili elementa svjesne distance. Primjerice, kad se između krijesta valova otvore ortogonalni prodori (poput ruke ili stubišta koje vodi u neizvjesnost), odnosno kad se u organskom toku linija i oblina nađu strana tijela geometrijskoga koordinatnog sustava. Poseban je slučaj pak pretapanja vodenih i zračnih površina ili čak uranjanja oblaka u more: dvije se plave beskonačnosti ionako lijepo rimuju, a svjetlosne zrake (srebrnkastog ili žućkastog odsjaja) unose tertium comparationis i tvore dinamičniju rešetku referenci.

Kristalna kocka dubine

U problematiku modernih marina Janjić ulazi s motivom nazvanim Uspomena mora. Riječ je o etidama, malim formatima, studijskim komadima, u kojima emocionalni pol predstavlja spomenuto sjećanje, pamćenje, spomen, a intelektualnu stranu konstrukcija u obliku nepravilne (s gornje strane valovite) prizme. Ujevićevskom posudbom okrstit ćemo te radove kristalnom kockom dubine te ustvrditi kako na kombinatorici takvih čestica počiva kompleksni, figurativno-apstrahirajući ili mimetičko-asocijativni, potencijal cirklusa ploveće more.

U trenutku kad su Crnčićeve marine ušle u javnost kao epizoda iz cronique scandaleuse možda nije neumjesno podsjetiti na suvremeni marinizam i opsesivni ikonografski monizam Ratka Janjića Joba. Sustavan, metodičan pristup ne iscrpljuje našu čežnju, aluzije ne troše potrebu za stalnim navraćanjem. I onome kome more nije sav vid upast će u oko znalačko slikarevo bavljenje epidermom platna i impastom pigmenta, moći će cijeniti autonomiju likovnog postupka. Navigacija kadrom ima posebne opasnosti, ovaj slikar uračunava i latentne grebene.

Tonko Maroević