Ljubav bez kraja

Nora, Francuska, 1999, red. Edouard Molinaro

Ljubav bez kraja

Nora je dobrim dijelom naslonjena na lik Nabokovljeve i Kubrickove Lolite, jer to je zapravo ta priča o djevojčici Nori koja tijekom filma prerasta u zavodljivu ženu i u koju se zaljubljuje njezin posvojitelj

Nije bez vraga da su francuski filmovi najčešći predmet interesa ove naše televizijsko-premijerne rubrike. S jedne strane, sasvim je očito da u filmskom programu što nam ga nudi državna televizija francuski filmovi kvantitetno gotovo pariraju američkim, a ima, s druge strane, tu i jedna začudna crta slikopisnoga poimanja ljubavi i romantičnoga u Francuza. Gotovo da se stereotipnom stajalištu o »Englezima koji znaju snimiti krimić« (tu, naravno, ubrajamo i BBC-jeve kratke serije) može pridodati i stereotip o »Francuzima koji znaju kamerom zabilježiti romantiku«. Nora, uglavnom nepoznatoga redatelja Edouarda Maravala, nije osobito velik film, ali je svakako kockica u mozaiku iznesene teze o stereotipima te još jedna potvrda činjenice kako je francuski film pri kraju prošloga stoljeća doživio veliki uzlet, što je kinematografija države u kojoj je film i nastao pri kraju pretprošloga stoljeća i zaslužila.

Nora nije Ibsenova Nora i s tim likom nema nikakve veze. Nora je dobrim dijelom naslonjena na lik Nabokovljeve i Kubrickove Lolite, jer to je zapravo ta priča o djevojčici Nori (Julia Maraval) koja tijekom filma prerasta u zavodljivu ženu i u koju se zaljubljuje njezin posvojitelj Antoine (Jean-Michel Dupuis). Ali, ako je lik Nore još jedna verzija nabokovljevske junakinje, Nora je film kakav je svojedobno mogao snimiti Rohmer. Dobro, radnja se u tom slučaju ne bi odvijala u Parizu, nego bi bila izmještena u provinciju ili, još bolje, na ladanjski posjed dokonih umjetnika i buržuja (jedino još u Francuskoj, valjda iz povijesnih razloga, ta riječ ima neko značenje), ali... to preispitivanje života i ljubavi, ta nemogućnost da se osjećaji izraze bez posljedica, ta sloboda koja guši samu sebe, to je u Maravalovu filmu tipično romerovski. Naravno, usporedba se odnosi na dramatsku okosnicu filma, jer na onoj filmskoizražajnoj Maraval Rohmeru nije ni do koljena. Riječ je o korektnu i preglednu redatelju nerazmetljiva stila, koji će s istovjetnim filmskim jezikom snimati veliku ljubavnu priču i dokumentarac o francuskim sirevima.

Društvo bivših ljubavnica

Treba istaknuti kako usporedbu Lolite i Nore treba uzeti s određenom rezervom. Nora, naime, nije ni svjesna ni nesvjesna zavodnica, niti ima takve pretenzije, osim možda prema svojim vršnjacima. Može se, dakle, zaključiti da je ona potpuno normalna tinejdžerka. Dramsko težište radnje u filmu stoga je prebačeno na sredovječnog, osamljenog i pomalo kaotičnog Antoinea, kojemu su glavno društvo njegove bivše ljubavnice.

Segment filma u kojem Antoine svoje očinske osjećaje prema Nori zamjenjuje zaljubljenošću osmišljen je i prikazan vrlo pomno i zanimljivo, baš kao i dio u kojem se Nora, nakon početnoga šoka uvjetovana poočimskom ljubavlju, odluči vratiti Antoineu. Mnogo su lošiji dijelovi filma neuvjerljivi početni zaplet te nedorečeni i neosmišljeni kraj kojim dominira Maravalov strah da ljubavnu priču nešto transparentnije dovede do kraja. Ali, dobro, možda je to tako, možda romantične priče ispričane na francuski način i nemaju kraja nego odlaze u nepoznatu vječnost. Ah, ti Francuzi! Ah, Nora, Nora!

Ivan Žaknić