Križni put

Križni put

Moj Isuse, raskriljujem k tebi ruke,

Da se sjetim tvoga križa, tvoje muke.

ili:

Moj Isuse, raskriljujem k tebi ruke,

Da se sjetiš svoga križa, svoje muke.

I.

Nikoga od mojih starih nema više koga bih mogla upitati za tu razliku od jednog, odnosno tri slova. Molitvenici koji su mi pri ruci ne sadrže ovu pjesmu. Moje stare pjesmarice nisu u blizini. I tako mi se dilema zapravo otkriva kao pravi i možda ne slučajni poticaj. Moj sad već davno pokojni prijatelj, pjesnik Stojan Vučićević, napisao je stih:

Kad raširim ruke i pogledam sjenu

Malo ličim ptici, odveć mnogo križu.

I evo, u distisima stare pučke pjesme i u glasu suvremenog hrvatskog pjesnika zazvučala je ista, uostalom elementarno istinita slika. Raširene ruke — križ.

U čemu je razlika od jednog slova? Ako ja raskriljujem ruke k Isusu, da se sjetim njegove muke, to je priznanje da je njegov križ stalno u mene ugrađen. Na mali potisak opruge aktivira se ta opomena, taj odnos apscisa-ordinata, ljekovita i spasonosna. U meni je ugrađena cijena moje zemlje i moga neba. Treba samo pomisliti na plaću kojom je iskupljen svaki moj dan, kojom je namirena cestarina za moj uzlazni put. Ali se ljudske ruke raskriljuju iz mnogih razloga. Svjesnih i manje svjesnih. Ruke se raskriljuju pred prizorima ljepote, pred pozivima čežnje, pred navalama ljubavi. Ruke se raskriljuju pred zagrljajem. No ovaj bolni distih iskazuje da ispod svih tih poticaja stoji svijest o cijeni. I da nema ni čežnje ni ljubavi koja nije križem plaćena. I da je zato niska svaka njihova cijena osim ona najviša.

Drugo slovo: da se sjetiš svoga križa, svoje muke: Isus u nebeskoj slavi završio je cijeli put patnje. Dobrovoljno je platio sve što se na zemlji ima platiti. Zar mu svaki život iznova vraća križ sve u nebo? Zar je svaki čovjek iznova Isusu križ? Zar se misterij muke Božje nastavlja do svršetka svijeta? Zar se naše raskriljene ruke, ma u kom sadržaju, mogu smiriti i namiriti tek ako se Bog sjeti svoga križa, svoje muke? Ne predujmljujemo li doduše beskonačnu, ali bolnu glavnicu?

Križni je put, kao uostalom i (žive) jaslice, franjevački izum: kao što je franjevački izum uopće vjera po mjeri malog ljudskog srca. To je teologija uživljavanja, razumijevanja vlastitim otkucajima, svrhovitosti među drugima i s drugima. Križni je put svakako način da se bolne strane života shvate unosom osobne građe u božanski predložak. To je način da se ne ostane na pola puta do nade. Taj pod-ciklus velikog kristološkog ciklusa, kao u elektronskim »prozorima« što se u biranu temu upuštaju u sve krupnijem mjerilu, osvijetljen je s kraja, oslobođenjem u uskrsnuću, i pokazuje da je gradacija gorčine nužnost te slobode.

Križni put iz Kraljeve Sutjeske također je franjevačka građa. Najljepši samostan Bosne Srebrene, najsnažniji spomenički argument hrvatske bosanske dionice, sadrži u sebi i to malo remek-djelo. Njemu tek suvremeni senzibilitet — nakon bezbrojnih oscilacija ukusa i kriterija za definiranje i vrednovanje umjetnosti, oscilacija kroz koje nas je provelo stvaralaštvo našega vremena — može razabrati smisao i sjaj.

Memorija i moral, stopljeni u Veronikinu rupcu, ta poruka šeste postaje, možda je ona točka na kojoj posebno zastajemo danas, u doba civilizacije slike i umiranja uspomene. Taj naglasak obrazlaže i datira i ovu malu knjigu.

Križni je put vježbanje samoće. Ma koliko bio drama participacije, on je i drama neproničnosti ljudskih sudbina. A sudbina se može prihvatiti jedino u samoći. Na putu prema točki konvergencije, gdje će konačno biti svi sa svima.

II.

Križni put iz franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, u provinciji Bosni Srebrenoj, djelo je pučkog majstora kojemu je teško odrediti provenijenciju. U bogatoj moderno postavljenoj samostanskoj muzejskoj zbirci on sam zaprema jednu prostoriju, pružen na čitak uvid, pravilno i jasno ritmiziran, na dobroj visini i dobro osvijetljen: poput sugestivnoga kazališta. Ova riječ, dakako, nije rečena sasvim uzalud.

Atribucija koju Križni put nosi jest »hrvatski majstor iz naroda, XVIII. stoljeće«. U samostanskom arhivu zasad nisu nađeni tragovi naručitelja, narudžbe niti autora. Kako je sam monumentalni kompleks Kraljeve Sutjeske, nasljeđujući po tko zna koji put onaj iz XIV. stoljeća, podignut početkom XX. stoljeća, prema projektu Josipa Vancaša, može se pretpostaviti da je Križni put preostao iz bivše crkve što se na tom mjestu nalazila.

Budući da je samostanska zbirka postavljena nedavno, bilo bi logično očekivati dostupne obavijesti od autora postave, restauratora, povjesničara umjetnosti, ondašnjeg gvardijana. No nekoliko godina rata u Bosni bilo je dovoljno da se rasprši i izmijeni ljudski sastav, da zataje preostale mikromemorije i da umjetnina postane gotovo zagonetka ispočetka. Treba dodati da mjesta gdje bi se očekivali odgovarajući podaci, katalog Blago franjevačkih samostana Bosne i Hercegovine, ili Franjevci Bosne i Hercegovine na raskršću kultura i civilizacija, ne spominjući ovo umjetničko djelo, koje nije antologizirano vjerojatno zbog svoga pučkoga (u prijevodu: nepretenciozno stilskog) karaktera.

Dok XVIII. stoljeće kao datacija ne izaziva ni upit ni otpor, »hrvatski majstor« teže je dokaziv. Ispod svake postaje nalazi se hrvatski tekst. Ne znači da taj tekst nije preveden iz nekog inojezičnog izvora, ili da nije prenesen stranom rukom s nekog grafičkog izvornika. Mogu se pretpostaviti i devetnaestostoljetni popravljači teksta. Lingvistička analiza sigurno bi unaprijedila pretpostavke o vremenu i porijeklu barem popravljača. U svakom slučaju, majstor koji je ispisivao hrvatske riječi nije ih sasvim razumio. Tako se oblik »sviu« pojavljuje i kao »svin« — »u« i »n« kao grafizmi, a ne kao čestice značenja. Također, na mjestima gdje bi u onodobnoj grafiji stajalo u principu slovo »v«, a ponegdje i stoji, nalazi se »w« (»ovdie« — »owdie«). To »w« kao da napominje poljsku grafiju. Bilo bi moguće pretpostaviti pavlinskog slikara na gotovo pučkoj razini. No u svakom slučaju atribucija »hrvatski slikar«, premda je nema razloga isključivati, vjerojatno je preciznija u širim okvirima: srednjoeuropski slikar. Nedavne izložbe litavske sakralne umjetnosti ukazale su na niz srodnih litavsko-poljskih primjera, prema kojima se križni put do Kraljeve Sutjeske izdvaja jačim stilskim razbojem i likovnom vrijednošću.

Križni put iz Kraljeve Sutjeske na prvi je pogled intrigantno i dojmljivo djelo, bez obzira na individualne autorske domašaje. Ono, naime, obilježja svoga vremena dovodi gotovo do groteske, do nježne hipertrofije kakvu može proizvesti samo suočenje lepršavog rokokoa sa stegom ozbiljne teme: teme muke. Muka u Kraljevoj Sutjesci izgleda kao šetnja po palači Querini-Stampalia. Kao venecijanske ulične scene prepune baletnog naboja. Ruke i noge savijene su u teatralnim, krivuljastim kretnjama, lica nasmiješena i kad to nije primjereno trenutku, njihovi oblici oblici osamnaestostoljetnih kinezerija. Posebno valja istaknuti činjenicu da lica manje participiraju u sceni no što gledaju u slikara, u portretista, gotovo u nekoj protofotografskoj situaciji. Likovi u prizorima Križnoga puta statiraju u kazališnim scenama, u »živim slikama«, i ta protofotografičnost nosi u sebi onaj duboki stilski pečat koji je možda manje intenzivan u samom autorskom rukopisu.

Čitajući scene, valja primijetiti i redukciju narativnih detalja. Prizori se rijetko sastoje od nečega drugoga do li likova i prostora (ostvarenog efektnim kolorizmom zamirućeg dana, pretežnošću crvenila i modrila).

Elementi koji opisuju mjesto zbivanja ili atributi radnje svedeni su na minimum, baš poput kazališnih rekvizita. Odnos likova i prostora jest nešto stisnute daljine oko krupnih volumena: vrlo krupni plan. Na taj način nad slikarskim tretmanom figura, pa i nad trudom modelacije, zapravo dominira konceptualna skulpturalnost. Taj konceptualni element igrat će bitnu ulogu u datiranju i stilskom ugrađivanju ovoga djela, definiranog kao pučki rad.

Postoji jedan akvarel Antuna Barača, splitskog pandurskog činovnika, s početka XIX. stoljeća, koji prikazuje procesiju na Peristilu, a čuva se u splitskom Arheološkom muzeju. Premda, na prvi pogled, grafički interpretirana i naivna Baračeva scena nema mnogo veze s likovnošću Križnoga puta iz Kraljeve Sutjeske, pokazuju se neke dodirne točke koje je korisno zabilježiti.

U dubinu Baračeva prizora povučen je sveti prizor. Prema njemu, hijerarhijski organiziranom, okrenuta je druga hijerarhijski organizirana skupina (vojnici prema svećenstvu). U prednjem planu stoji šarolika skupina civila: djeca, psi, građani, pučani, seljaci. Oni svi okreću leđa procesiji i gledaju u slikara-portretista. Gotovo demonstrativno nepobožno njihov stav odgovara duhu klasicizma.

Križni put iz Kraljeve Sutjeske ima znatno jače stilsko rodoslovlje od Baračeva akvarela. Iza njega stoji visoka estetika rokokoa koja ne hlapi do razine naive. Valovita gibanja na posljednjem baroknom žalu, ali često stroga simetrija i tražena voluminoznost; sve je to razlika od Baračeva načina. Ima, međutim, jednaka protofotografičnost, nesudjelovanje u drami nego poziranje slikaru; a iznad svega taj nedostatak konvencionalne pobožnosti, očekivane drame, taj neopipljivi, konceptualni dokaz da je Križni put iz Kraljeve Sutjeske proizvod klasicističkog razdoblja. On se, dakle, prema tim »dokazima duha« može datirati na sam kraj, u zadnje, klasicističko desetljeće XVIII. stoljeća, ili i koju godinu nakon njega.

Križni put jest završetak kristološkog ciklusa. Taj je ciklus, scenu po scenu, niz oglednih slika našeg ljudskog života: naše ogledalo, skandiranje našeg prolaska zemljom, naša zadanost i opomena. Sam križni put razdijeljen je u četrnaest podscena, koje opet zadržavaju oglednu relaciju prema našem postojanju.

Da ne ulazim u tumačenje prizora po prizora, što je načinjeno bezbroj puta i na visokim literarnim razinama, valja ipak podsjetiti na onu obnovu suglasja koju svagdašnjica uvijek iznova pruža svakom velikom uzoru. Tako križni put govori jasno o apsurdima i granicama demokracije (izbor slobode za Barabu, smrti za Isusa), o bijedi ljudskog suđenja, o besmislu materijalnih nasljeđa (bacanje kocke ma za što naše), o rizicima solidarnosti, o osamljenosti pojedinca (Jamo moja, sâm sam«), o memoriji kao nagradi (Veronikin rubac); napokon ocijeni što je potrebna da se napusti krletka prostora i vremena — kojoj je simbol križ — i da se kroz vrata smrti uđe u novu dimenziju. Sve to, zgusnuto, kazuje i Križni put iz Kraljeve Sutjeske, poput malog stripa koji se savršeno drži velikih prethodnih poruka. Njegova je specifičnost što je zaboravio dramu značenja, ali je zapamtio repertoar znakova. Između zaborava i pamćenja, u jedno napregnuto doba, doba klasicizma, koje bi potiskivalo i evociralo, revolucioniralo i reduciralo, ovaj primjer pokazuje da sudbina i vrijednost umjetničkog djela ne ovise samo o umjetničkim kategorijama, konkretno o likovnoj razini, nego o složenim sastavnicama kroz koje, u širem smislu, progovara stil, odnosno duh vremena.

Željka Čorak

preuzeto iz upravo objavljene knjige Križni put iz Kraljeve Sutjeske