Krik od Osla do Beča

Krik od Osla do Beča

Neki od Munchovih eksperimenata čine granicu između slikarstva i grafičke umjetnosti fluidnom, u drugima pak Munch podlozi daje potpuno novo značenje, a nekonvencionalnost s obzirom na zakone slikarske tehnologije (znat će o tome svaki konzervator) u potpunosti otkriva dimenziju umjetnikove invencije

U kičasto uglancanom, još uvijek nedovršenom zdanju novoutemeljene bečke Albertine nalazi se takozvana Propter-Homines-Halle, izložbeni prostor zbog čije je ugradnje žrtvovan dio samostana koji se nalazi u kompleksu (temu prepuštam zaštitarima spomenika kulture i povjesničarima arhitekture). Iskorištenost osamstotinjak kvadratnih metara s desetak prostorija, odnosno novčani dobitak od velikih izložbi u budućnosti će uvelike određivati sudbinu Albertine. Čini se da je najveća od tri izložbe koje su označile početak novoga života na Augustinerbastei u tom smislu pun pogodak.

Eksperimenti

Temeljni aspekt izložbe Edvard Munch. Tema i varijacija (Edvard Munch. Thema und Variation) umjetnikov je moderni, gotovo warholovski način rada u zadnjem desetljeću 19. stoljeća, i predočavanje postupka varijacije kao njegova najvažnijega stvaralačkog uporišta. Pregled je uglavnom posvećen ranom razdoblju Munchova stvaralaštva (od otprilike 1890. do 1910), u kojem je između Norveške, Pariza i Berlina sakupljao iskustva za svoj Friz života. Kuratorica izložbe Antonia Hoerschelmann uspjela je posuditi impozantan broj radova iz međunarodnih zbirki, i uspješno, u jednostavnu postavu, predstaviti Muncha-eksperimentatora. Dvjestotinjak radova podijeljenih u dvadeset i tri tematske grupe doista su zahvalan materijal za prezentaciju naslovne topike. Na mnoštvu primjera obrade iste teme i/ili upotrebe istoga motiva u različitim slikarskim i grafičkim tehnikama odlično se može pratiti umjetnikova potraga za vlastitim izrazom, a istodobno studirati i međusoban odnos dvaju medija. Neki od Munchovih eksperimenata čine granicu između slikarstva i grafičke umjetnosti fluidnom, u drugima pak Munch podlozi daje potpuno novo značenje, a nekonvencionalnost s obzirom na zakone slikarske tehnologije (znat će o tome svaki konzervator) u potpunosti otkriva dimenziju umjetnikove invencije.

Mržnja, nemoć, žrtva

Munchov se svjetonazor formirao pod utjecajem nordijskoga naturalizma i vezâ s boemima Kristianije (Oslo) osamdesetih godina 19. stoljeća. Kao jedan od anarhista i on je, u Ibsenovu duhu, žestoko istupao protiv konvencija, predrasuda, licemjerja i lažnoga društvenog morala. Pod utjecajem francuskih slikarskih otkrića zadnje četvrtine stoljeća koja začuđujuće brzo prerasta, Munch oblikuje vlastiti, protoekspresionistički stil. Njegovo je motivsko i značenjsko uporište u smještanju bestjelesnih i sablasnih likova u pejzaže koji dramatski potenciraju njihovo psihološko stanje i tematiku kompozicije. Demon pesimizma zauvijek ostaje sjediti na ramenima Munchovih utvara. Od 1892. Munch boravi u Berlinu, gdje kontaktira s literarnim krugom čiji su stalni sudionici, između ostalih, August Strindberg, Stanislaw Przybyszewski i Julius Meier-Graefe. Strindberg postaje bliskim Munchovim prijateljem, s njime dijeli ideje i planove, a zajednička odrednica njihovih radova sveprisutno je demonsko ženstvo. Likovi vođeni prvobitnim nagonima iz »satanističkoga razdoblja« Stanislawa Przybyszewskog također će pronaći mjesto u Munchovim kompozicijama. Od kritike i publike neprihvaćena izložba 1892. u berlinskom Udruženju umjetnika zatvorena je prijevremeno jer je izazvala skandal. Nakon toga Munch izlaže u drugim njemačkim gradovima. Nerijetko inspiriran nordijskom književnošću, dvije godine kasnije počinje se baviti grafikom u kojoj se pojavljuju varijacije teme prethodno već obrađene u slikarskom mediju. U razdoblju između 1902. i 1908. dolazi do umjetničkoga proboja u Njemačkoj — prva ozbiljna psihička kriza rezultira djelima za koja su karakteristični izrazi mržnje, nemoći i žrtve. Godine 1909. Munch doživljava psihički slom i odlazi na liječenje. Nakon izlaska iz sanatorija pokraj Kopenhagena, do kraja će se života povući u samoću i izolaciju jednoga norveškog fjorda.

Krik u hrvatskoj književnosti

Na bečkoj je izložbi kasniji opus zastupljen samo pojedinačnim primjerima. Oni su uglavnom vezani za teme obrađene u vremenu u kojem je veliki tragičar svojim otkrivanjem nevidljivoga ispod glazure nordijskoga puritanizma najavio ekspresionizam, odnosno izvršio odlučujući utjecaj na njegovo formiranje u Njemačkoj. Poznato je Munchovo sudjelovanje u Waldenovu Mjesečniku za kulturu i umjetnosti »Der Sturm«, jednome od najvažnijih njemačkih ekspresionističkih časopisa.

Ikonom protoekspresionizma smatra se Munchov glasoviti Krik iz 1893. Prva verzija Krika iz predostrožnosti nije doputovala iz Osla u Beč — krađa od prije desetak godina spriječila je posudbu. Na izložbi su zastupljene dvije varijacije — jedna slikana mješovitom tehnikom na kartonu iste godine te jedna litografija iz 1895. Umjesto opisa dovoljno je reći da u 20. stoljeću nije bilo umjetničkoga i intelektualnoga područja koje je ostalo imuno na ovo ostvarenje. Pored same likovne umjetnosti, posebice se u književnosti, pa tako i u hrvatskoj književnosti dvadesetih i tridesetih godina prošloga stoljeća, jasno razabiru tragovi suočavanja s Munchovim egzistencijalističkim pesimizmom kroz koji se kontinuirano provlače sjenke smrti. Ne začuđuje stoga što se »nijema strava« Munchova Krika pojavljuje i u prizorima iz Krležina romana Povratak Filipa Latinovicza (Žmegač). Najbliži je Munchovu likovnom iskustvu motiv krika kod avangardnoga A. B. Šimića, u čijoj se pjesmi Teški zrak pojavljuje »vizualna ekspresija ’plakatskih’ boja« (Flaker) dostojna Norvežanina: »Na rubu polja izmeđ crnih stabla / crveno mrtvo obješeno sunce / Ja stanem nasred ceste / i kriknem / iz svih snaga«. Munchov je Krik nastao inspiriran plavocrnim fjordom iznad kojeg je »ležalo nebo poput krvi i plamenih jezika« (Munch), a obala Asgard pojavljuje se i u nekoliko atraktivnih verzija Melankolije (1892-1902). U istom su tematskom okviru izložene i dvije verzije poznate Noći u St. Cloudu (iz 1890. i 1895), te Djevojka na prozoru (1892. i 1894). Senzacionalna su i platna koja rijetko napuštaju matične kuće, a to su Pubertet iz 1894, slika nelagode i iščekivanja, zatim demonski tjeskobna Mjesečina iz 1893. u nekoliko verzija i Večer u ulici Karla Johana iz 1892. sa srodnim varijacijama pod naslovom Strah.

Gotovo istovremeno s Krikom nastale su i slikarske kompozicije Glasa, Vampira i Madone, koje u Albertini tvore sljedeće od dvadeset i tri tematske cjeline. Motivom vampira, crvenokose žene koja prijeteći, ali i zaštitnički obgrljuje muškarca, Munch je vrlo plakativno izrazio svoje poglede na odnos među spolovima. Munchova žena uvijek je ambivalentna i nedodirljiva — bilo da se radi o senzualnom aktu, o eteričnoj, blijedoj neznanki koja promatraču okreće leđa, ili o ženi u crnom koja žali i oplakuje. Lascivna Madona prkosi katoličkoj ćudorednoj ikonografiji. Uz dva ulja na platnu izloženi su još svetogrdniji, i u izrazu umjetnikova vlastita nezdrava odnosa prema ženskom rodu još iskreniji grafički radovi na istu temu (usporediti, primjerice, okvir sa živahnim spermatozoidima u litografiji iz 1895/1902).

Stranci u tami

Da je u Munchovu ranom opusu ulogu lajtmotiva odigrao strah muškarca od žene, odnosno sukob spolova, očito je i u njegovoj obradi teme/ciklusa Privlačnost. U slici Oči u oči započetoj 1894, muškarac i žena stoje nijemi i bešćutni, jedno nasuprot drugom. Blijed i naglašenih očnih duplji, lik je muškarca jasno odijeljen od njegova okružja — sablasnoga, tamnoga pejzaža — u koje se lik žene savršeno uklapa. Na Njega, izvjesno strano tijelo u sustavu, reagiraju samo pramenovi Njezine kose koji ga, čini se, privlače k sebi. Muškarac, međutim, od žene ostaje nepovratno odijeljen motivom drveta. U četiri grafičke verzije (1895/96) s naslovom Privlačnost, muškarac i žena također ostaju stranci — Munch tematizira vlastitu žudnju, ali i odbojnost koju izaziva strah od erotske veze. U sljedećim ciklusima nastalim devedesetih godina 19. stoljeća — Razdvajanju, Poljupcu i Ljubomori — u kojima se ponavlja osobita ikonografija ženske kose, dominiraju dramatično-ekspresivni iskazi patnje, rastanka, psihičke rastrojenosti i boli.

Ne treba smetnuti s uma da je Munch svoju umjetničku aktivnost smatrao jedinim mogućim sredstvom u borbi protiv demona u vlastitu postojanju. Prema njegovim tvrdnjama, najviše demona nalazilo se u ludilu i zloj sudbini obitelji iz koje je potekao. Dio toga mračnog naslijeđa moguće je osjetiti i u prostorima bečke Albertine, ma koliko god oni bili blještavi i sjajni. Munchova je tama veća i dublja.

Iz Beča Libuše Jirsak