Krađa kape ili postmoderno ponašanje

Krađa kape ili postmoderno ponašanje

Posvećeno onima koji se prepoznaju

Buduća slavna književnica pogledala me s prijezirom u kojem se moglo pročitati da kapu ne misli vraćati i da sam jednostavno dosadna poput muhe. — Ti, naravno, nikad nisi shvatila što je postmoderna. Ali evo, ovo ti je banalan primjer, uzmeš što ti treba i upleteš u svoju priču...

— Ali to je moja kapa, pokušah se pobuniti. — Ne želim da je ti otuđiš. — Htjela sam zapravo reći: prisvojiš, čak i ukradeš, ali eto, ostala sam fina. Fućkala sam na postmodernu, moja je kapa bila kupljena jednog kišnog poslijepodneva u Strasbourgu nakon retrospektive Emila Noldea.

— Zanimljivo, prihvati moja vrlo samouvjerena prijateljica, odsad ću je nazivati samo znanicom. Nolde se divno uklapa, kapa će još svašta doživjeti umjesto da se odmara u tvom neprozračenom ormaru.

To me porazilo. Kape se očito više nikada neću domoći. Ona ju je navukla na svoju preveliku glavu s ogromnim tamnim očima koje je stalno namjerno širila. Željela je izgledati bezazleno i začuđeno i to joj je prilično dobro uspijevalo. Na tu začuđenost padali su stariji muškarci i prodavačice u trgovinama trikotažom i donjim rubljem.

Bilo je to vrijeme kad uvažena književnica još nije bila uvažena, dapače, rijetko je tko i čuo za nju. Pisala je kratke dječje pričice i prevodila s ruskog. U mom su se stanu okupljali nevažni tipovi. Ali dolazio je pjesnik do kojeg je njoj bilo stalo. Nešto je škrabao u svoje male tekice i nije razgovarao o književnosti. Obično bi se dokopao mog srednjoškolskog atlasa i buljio u razne kontinente.

Dolazila je polupijana i šarmantna Heidi koja bi mu prigovarala: — Kakve li to pustinje izmišljaš? Dosta mi je tvog otoka Helgolanda i jezera Uri! Smiri se!

On je požutjelim prstom upirao u pustinju Negev. — Naravno, nikad nisi čula za nju! Tebi je dovoljna Sahara!

Kuhala sam u kuhinjici kavu i odjednom čula krik: — Kanin i Kola! Nacrtao je poluotoke, sad ih uspoređujem sa zemljopisnom kartom. Nije ispustio ni jedan zaljev, ni jedan zavijutak, a sve to radi napamet!

Pjesnik je mogao biti i geograf, ali nije mu se dalo studirati, pa je svoju ljubav prema zemljopisu tretirao kao hobi.

Heidi je bila zadivljena, bila je od one poratne djece koja su zemljopis učila napamet, bez karata. I moja postmoderna znanica divila se pjesniku, smišljao je stihove na ruskom bolje od Jevtušenka koji je trenutno bio u modi.

Ali ipak nikad mi nije vratila kapu. Postupno je ulazila u bolja, važnija društva, tako je ona mislila. Stan joj je bio neugledan, a vjerojatno i obitelj, pa je svoje buduće kritičare pozivala na fondue kod prijateljičinih prijateljica. Tako je usput i štedjela.

Objašnjavala je pomno što je htjela reći svojim tekstovima, u tome je donekle bilo duha, iako ne previše. Zaumnost i ruska avangarda uklapali su se u stil nehajnosti; zaljubljenica u moju nezaboravnu kapu zapravo je težila za slavom, iako je to vješto krila.

Pjesnik joj u tom nastojanju nije mogao pomoći, on je bio i odviše talentiran. No, našla je kritičare, oni su padali jedan za drugim kao domino pločice. Prvi esej izazvao je poplavu napisa. Sve uvaženija književnica gledala je tamnim pogledom i sasvim nenapadano objašnjavala svoje misli koje su se krile u kratkim prozama. Kritičari su se nadovezivali i nadovezivali, ubogi čitatelji bili su navođeni kao krdo. Rijetko bi se netko usudio zarogoboriti. Iza prve knjižice došla je druga, opremljena opširnim i nerazumljivim citatnim pogovorom. Sad već uvažena književnica nije objavljivala u bilokakvim, nerelevantnim bibliotekama. Uz nju su se kočili samo priznati autori. Sasvim je odbacila diletantizam i pisanje za djecu. I svoje je prve pričice uglavnom prepisivala, ali i taj dražesni infantilizam uklapao se prema njezinu mišljenju u postmodernu. Nitko više nije prevodio zakučaste i dugačke romane, to se naprosto više nije nosilo. Najlakše je bilo prekopati po vlastitom životopisu, uvijek se nađe neka građa, a lako ju je prevesti na strani jezik, uz pomoć prijatelja u širokom svijetu koji slično razmišlja i piše.

Moja se kapa ponekad pojavljivala na fotografijama sa simpozija u Moskvi, Londonu ili Amsterdamu. Bila je rastezljiva i lako se prilagođavala tuđoj, svjetskoj glavi. Očito je imala buran život za razliku od mojega, sasvim jednoličnog.

Pjesnik je i nadalje dolazio i čitao Atlas. Bivao je sve slavniji ali na drukčiji, domaći način. — Zar on nikada ne čita poeziju? pitala me dobroćudna Heidi. Brzo smo ispijali vlahove i grickali slane štapiće.

Čuli smo da je naša sve poznatija bivša prijateljica kandidirana za Nobelovu nagradu. Doduše, to nikad nije bilo potvrđeno. Pjesnik se tome nije čudio, živio je na Zemlji, ali u svome vremenu i prostoru. Prema tome, mogao je i bez nagrada. Kad je otišao zauvijek, kako se to lijepo kaže, priznata književnica poslala je telegram pun sućuti. Znala je ona dobro koga valja pozdraviti. O kapi se više ništa nije čulo, a ni vidjelo. Možda je postala nevidljivom, biva to tako s kapama. Postmoderno ponašanje, rekla bi moja učena bivša prijateljica. Ali što mogu, nikako mi kapa ne ide iz glave.

Sunčana Škrinjarić