Kontraproduktivni déja-vu

Kontraproduktivni déja-vu

Režijski, Roger Donaldson pokazuje zanatsku korektnost te više-manje uravnoteženo zadržava jednoličan ritam kretanja, što pak onemogućuje gledateljevo instant-razmišljanje o šupljikavosti zapleta i neujednačenosti scenarija

Posljednji u dugom nizu zaboravljivih špijunskih trilera o kompjutorskom geniju, konfuznu i emotivno ranjivu karakteru, koji u CIA-inu instruktoru od kojeg biva regrutiran za špijunsku obuku nalazi surogat-oca; a na toj se karakternoj slabosti bazira i temeljni twist priče.

Na prvi pogled strukturiran u dva poglavlja — pri čemu prvi figurira kao obuka; u drugom se posvemašnje lomi i degenerira u standardni akcijski triler. Pritom nije riječ o katastrofalno lošem filmu — baš suprotno. Režijski, Roger Donaldson pokazuje zanatsku korektnost te više-manje uravnoteženo zadržava jednoličan ritam kretanja, što pak onemogućuje gledateljevo instant-razmišljanje o šupljikavosti zapleta i neujednačenosti scenarija (što je možda i rezultat timskog rada čak trojice autora — Rogera Townea, Kurta Wimmera i Mitcha Glazera).

Profesionalan, no u cjelini već viđen film, Svježa krv formulaična je i neinspirirana, posvemašnje uobičajena — bez osobitog vizualnog ili unutarnjeg naboja ili većeg redateljevoga truda u nadogradnji tradicionalnih obrazaca koje naveliko koristi. Posebice je pak frustrirajući način na koji se priča raspada u klimaksu u pretjeranoj no nespretnoj, gotovo poirotovsko-monološki koncipiranoj završnici, zapravo posve kontraproduktivnoj — te u tolikoj mjeri ne-iznenađujućoj da se pomodno doskočica-finale pokazalo kao uistinu promašeno.

Glumački regrut

Već mnogo puta korištenu priču o izdajstvu, tajnama i dvostrukim špijunima, stručno upakiranu tehnologijom, akcijom i stilizacijom aure nepovjerenja koje vlada među članovima regrutskoga tima, na ocjeni solidno zadržava ponajviše intenzivna gluma mlade zvijezde u usponu — Colina Farrella. Kao zbunjen, napet i poprilično zbrkan lik Farrell pršti strastvenom energijom pravoga (u ovom slučaju glumačkog) novaka, čiji neiskorišteni potencijal tek čeka izazovnije uloge, budući da je i dosad pokazao izvjesnu lakoću kojom obavlja posao (to se može vidjeti i na opreci Svježa krv/Specijalni izvještaj, pri čemu psiho-fizičku trasformaciju u prvom slučaju nešto mlađe i neiskusnije inačice samog sebe u drugom slučaju prirodnim i entuzijastičkim impulsom zamjenjuje onom samouvjerenijom i pomalo hladnijom). Stoga je karizma velike zvijezde za Farrella neosporna činjenica, koja se, iako tek na početku, taman počela razbuktavati.

Nazočnost pak Al Pacina u ovom filmu, koliko god neobjašnjiva, zapravo se može promatrati dvojako. Besprijekoran kao i uvijek, u prvome je redu ograničen nemogućnošću izražavanja punog potencijala kroz nedovoljno razvijen lik kojeg tumači; no s druge strane zasigurno funkcionira kao dodatni plus filmu kojeg automatski podiže za barem jednu nijansu gore u skali njegove vrijednosti.

Kad se na kraju sve oduzme i zbroji, Svježa krv film je koji, posebice fanovima ovoga žanra, može pružiti dostatnu dozu opuštanja i stoga najvjerojatnije neće razočarati najvjerniju publiku.

Katarina Marić