Kazališna arheologija

Kazališna arheologija

Redatelj s glumcima očito ne zna raditi, niti mu je do njih stalo, a uostalom ni do publike

Optimizam pamćenja zahvalna je sintagma kojom se pokušava barem opravdati broj (ne)uspjeha iz davne prošlosti koji u svakom ponovnom pričanju biva sve veći. Tako je s ljubavnim pobjedama, tako je s okom ribičkog ulova, tako je i s ocjenama u školi. Ta uglavnom ipak simpatična subjektivnost završava apsurdom »Zar ti je već 20? U tvojim godinama ja sam imao 18!«

Prisjećanje, ali i obračun s davnim danima koji su savim slučajno ponovno aktualni, odlučio je iz vlastite dnevne sobe u tek nešto veću dvoranu Mamut Dramskog kazališta Gavella preseliti Slavko Brankov, postavljajući prvi dramski tekst Edwarda Albeeja Zoološka priča. Brankov slijedi put mnogih domaćih glumaca koji su iz scenske oskudice, ali ponekad i oskudnosti, odlučili stvari uzeti u svoje ruke pa se primili režije ili pisanja. Ipak, Brankovljev debi teško bi se mogao zvati uspjehom.

Okončati prazninu

Albee, naravno, zaslužuje pažnju i danas — riječ je o autoru koji je svjetsku slavu stekao već na početku karijere, i koji je vlastiti kultni status održavao upravo amplitudama slave i uspjeha od Tko se boji Virginije Woolf do Tri visoke žene. Zoološka priča praizvedena je 1959. u Berlinu, navodno u istoj večeri s jednim od Beckettovih komada, i tadašnju je publiku osvojila apsurdom, krvavo konkretiziranim. Jednočinka, naime, prikazuje susret dvaju svjetova tadašnje Amerike, ipak dovoljno univerzalan pa stoga i svima i svugdje razumljiv. U Central Parku samozadovoljnog ili barem pomirenog pripadnika srednje klase u razgovor uvlači njegova suprotnost, nonkonformist suočen s vlastitim neispunjenjem i odlučan tu prazninu okončati.

Radiodramski pristup

Razumljivo je oduševljenje publike i kritke koje je Albee Zoološkom pričom izazvao krajem pedesetih, ali nije jasno zašto je Slavko Brankov odlučio isti tekst gotovo pola stoljeća kasnije uprizoriti kao razglednicu iz vremena kad (je li moguće?) nisu još postojali ni Beatlesi ni Stonesi. Upravo zbog univerzalnosti, ali i zbog trenutnog svjetskog stanja, Albeejev tekst može i danas značiti sve ono što je značio i kada je nastao, ali to je redatelj Brankov propustio vidjeti, razmišljajući koji će muzički broj pustiti u ovoj slici vlastite mladosti (i odlučivši se, potpuno pogrešno, za Leonarda Cohena). Lijepo je što su i Đorđe Kukuljica i Drago Meštrović pristali igrati u njegovoj posveti divnim danima kad su traperice i komandosica značile prkos estabishmentu, čak i po cijenu gotovo sigurne propasti. Naime, redatelj s glumcima očito ne zna raditi, niti mu je do njih stalo, a uostalom ni do publike. Oni su jednostavno bili tu da izgovore retke koje im je autor namijenio, na način kako im to najviše odgovara. Prepoznatjivi Meštrović imao je nešto lakšu ulogu s obzirom da je jednostavno trebao biti srednjoklasni i srednjostrujaški gentleman, kojeg skitnica, na trenutke sulud a opet lucidan Đorđe Kukuljica, provocira. Dubinski slojevi ove kratke drame ostali su u njihovoj nedorađenoj a čini se i neosmišljenoj, igri tek apsurdistička vježba karaktera.

Sve u svemu, Zoološka priča je relikt, bazična kazališna arheologija koju će gledati samo oni koji iz ovog ili onog razloga žele čuti (!) prvi dramski tekst Edwarda Albeeja.

Igor Ružić