Jezik naš današnji

Jezik naš današnji

U pozivu za ovaj prilog naznačeno mi je nekoliko tema o kojima bi se moglo ili bi trebalo ponešto reći. Među ostalim je i pitanje: Trebaju li nam lektori? O njemu će se govoriti i na narednom jezičnom sastanku u MH. S obzirom na stanje naše jezične kulture, odgovor je jednoznačan: trebaju! Jer — dobro znamo — jezična je kultura važna sastavnica opće kulture. A bojim se da nam to baš i nije jača strana. Dakle, dok nam društvo ne dozre do ovladavanja jezičnim standardom (ili kako ga radije zovemo: književnim jezikom) barem u onim strukturama koje nastupaju u javnom životu, dobro dolazi pomoć stručnjaka da malo prekrijemo tu našu jezičnu nekulturu i time javnu sramotu. Jer — busamo se u prsa kako je hrvatski jezik iskaz hrvatske nacije (doma i u svijetu). I jest! Prema tome, lektori su potrebni. Ali kakvi? Sigurno ne nedoučeni studenti, koji su tko zna kako završili studij kroatistike, a u samom su Zagrebu dva takva. Prateći jezik u našim medijima (govornima i pisanima) stječe se dojam da oni što javno govore i pišu nisu završili ni osnovnu školu, a nekmoli studije.

A osim očita jezičnog neznanja čini se da su zavladala i neka nova gramatička pravila. Postavlja se pitanje tko ih je izmislio i kako ih »distribuira«. Jer na studiju hrvatskoga jezika sasvim se sigurno ne uče. Navest ću samo po jedan-dva primjera s pojedinih jezičnih razina. Primjeri što ih navodim uglavnom su iz televizijskih filmova, radijskih emisija, »Vjesnika« i »Vijenca«, gdje ih baš i ne bismo očekivali. Primjerice: prije koju godinu naši su jezikoslovni uglednici lomili koplja na pitanju treba li dugi jat pisati ije ili ie budući da je dvoglas iliti diftong. A kad tamo, on se u uporabnoj normi ponaša jednako kao kratki jat, tj. kao je, pa i jotira suglasnik ispred sebe, zasad samo l.

Ljepa naša

Već drugu ili treću godinu od proljeća do jeseni slušamo promotivnu turističku pjesmicu »Ljepa naša Hrvatska i obala jadranska, / ljepa gorja zagorska, polja slavonska...«. A ni kad se piše, ne zna se je li dug ili kratak, pa na mjestu kratkoga jata nalazimo: presijeći, ozlijede, slijedbenica, umijeti, a na mjestu dugoga: poslje, usljediti, razgovjetno, rječju i sl., a da se o razlikovanju tipa istjecati/isticati, potjecati/poticati, zatjecati/zaticati (tj. jat/ne jat — s razlikom u značenju!) i ne govori. Dalje, nâs su učili (pa onda i mi druge) da imenica kći u nominativu treba glasiti kći, a ne kćer (što je akuzativ). E, pa nekome se nešto preokrenulo u glavi u vezi s tom kćeri, nešto je načuo, ali ne i naučio, a svoje je neznanje progurao u opću upotrebu, i tako danas imenica kći ima i akuzativ kći: Imao sam kći, Ima kći Andreu, Leopold upozna Katharinu... kći vlasnika željezare, Otac i majka pošalju kći na imanje, s njom dobije kći, prije toga je prodala kći, za sobom ostavlja ženu i ljupku kći, dobila je Oscara za »Rudarevu kći«, Jerry upoznaje... Lori i njezinu kći itd. itd.

Većina je primjera iz sadržaja filmova, ali ne samo iz njih. U tri-četiri godine otkako sam to zamijetila nisam nijednom naišla na akuzativ kćer. Zatim, slaganje/neslaganje u rodu: dobila sam pozivnicu iz ove ugledne kuće na predstavljanje pretiska knjige Grad Karlovac i njezine koranske kupelji — i napomenom da je promotivna cijena knjige Grad Karlovac i njezine koranske kupelji od 25 kuna. To je kao kad bismo rekli: Brat Ivan i njezine mačke... Samo kad se navodi originalni naslov prvog izdanja iz 1908, onda je Grad Karlovac i njegove koranske kupelji. Ova institucija ne bi si smjela dopustiti takve propuste. Ili: već treću godinu oko 7.20 h ujutro slušamo reklamu na Drugom programu Hrvatskoga radija: »Kad novo jutro svane, meni zamiriše moj Bar-caffe. / S njom se svako jutro poslužim...«, što je pjeva jedan od uglednika naše estrade. Pokušala sam pred više od godinu dana intervenirati u Marketingu HR, pa mi je rečeno da nisam jedina koju to smeta, ali oni izvode što dobiju. Da li baš sve? A i interpret očito pjeva što dobije! Ili primjer iz kazališne kritike u »Vjesniku«: Bračne nesuglasice Kralja i Kraljice su krajnje prozaični i uobičajeni, kakvi se mogu čuti u svakoj kući.

Nerazlikovanje rodova

Zatim, zatrlo se razlikovanje po rodu u deklinaciji brojeva, u upotrebi brojnih imenica i pridjeva, te slaganje ostalih rečeničnih dijelova s njima: Krov je premoštem dvjema... nosačima, strasti dvaju etničkih zajednica, dva filma iz dvaju proizvodnih godina, Indija je... zatražila da uhiti čelnike dvaju pobunjeničkih skupina, mirovni proces dvaju zaraćenih strana, u dvjema umjetničkim razredima, ili: razočaran sam vama dvoma (radi se o dvije žene), nas dvojica (govori ravnateljica jednog nacionalnog parka), poteškoće na koje nailazi oboje umjetnika (dvojica muškaraca); ili: potres je bio jačine... tri stupnjeva, kolona je duga oko četiri kilometara, podastrijeti su 22 priopćenja. A na HTV se futur svršenih glagola izriče kao u praslavensko doba — prezentom, npr. Kad me idući put ulove, dođem k vama, Koliko se zadržiš zbog ubojstva? Ja te dovedem amo, ti me pustiš, I ja se preselim u 6. okrug, Ako vidim što sumnjivo, zapalim i vi zbrišete, Narišeš mi srce u pjeni? Kad dobiješ svoj ured? itd.

U kondicionalu se sasvim uobičajilo bi za sva lica, ali budući da se — i opet! — načulo da nešto s time nije u redu, onda se, u želji da se bude »učen«, bih upotrebljava u trećem licu: on bih izvijestio, oni bih nastupili, a ako se već upotrijebi pravilan oblik, onda je nepravilno napisan: a trebali bi smo biti. I još samo jedna leksička »cveba«: izgustirali smo strica, pa sad imamo ujaka i za materina i za očeva brata. Tako u četverosatnoj predstavi s Dubrovačkog festivala »Četvrta sestra« djeca govore o odlasku ujaku u Ameriku, a radi se o očevu bratu; u TV-prijevodu jednog filma očev je brat ujak Rubin, a majčina sestra ujna Flora. U nekom drugom filmu otac kaže sinu neka ide ujaku pa da on kaže baki... — jednu smo baku već upoznali, sad čekamo drugu, a ono se radi o očevu bratu i istoj baki. Ne očekujemo da se znaju nazivi baš za sve rodbinske odnose. Ostavimo po strani razne pašenoge i njima sličnu rodbinu, ali strica/strinu, ujaka/ujnu, tetu i tetka ipak bismo nekako trebali razlikovati.

Kap u moru neznanja

To su samo mrvice s moga »revizorskog« stola. Ima na njemu delicija za oveću knjigu (dao Bog vremena!). Netko bi takve stvari trebao znati — mnoge od njih trebao bi znati svaki svršeni osmoškolac, ali kad se već ne znaju, kad je stanje u jezičnoj kulturi takvo da oni kojima je pisanje struka tako pišu, onda bi to netko trebao popravljati. Lektori? Sve te institucije imaju svoje lektore, a kako navedene pogreške nisu izmišljene, nego napisane ili izgovorene u javnim medijima, a pritom su kap u moru jezičnog neznanja, pitamo se na kakvo bi doškolovanje navedene lektore (možda i poneke od njihovih urednika) trebalo poslati.

Zlatko Crnković, prevoditelj

Jezična anarhija

Čini mi se, na žalost, da se hrvatski književni jezik sve više kvari i udaljava od običnog, svakodnevnog govora, ne samo u kazalištu, na filmu i televiziji, nego i u umjetničkoj i inoj prozi. Rekao bih da glavni uzroci tome leže u lošim, sve gorim prijevodima u književnosti, na filmu i televiziji. Uostalom, i govorni se jezik nedvojbeno i iz istih razloga sve više kvari i nagrđuje.

Ono što je nekad bilo možda i simpatično u nekim književnim tekstovima, a što je nastalo pod utjecajem stare izvorne i prijevodne literature (iako je već i onda zvučalo pomalo arhaično), danas je toliko uzelo maha da mora zasmetati svakome tko zna logično misliti.

Postati predsjednikom

Evo jednog primjera. Danas i u novinama i u knjigama preteže ovakav oblik pisanja: »On je postao predsjednikom«, umjesto »On je postao predsjednik«. Zar nije nelogično da se u ovom slučaju rabi lokativ umjesto nominativa. Jer, složit ćemo se valjda da ćemo se pitati što je on postao, a ne čime je on to postao, Pa ipak, danas je u ovakvim prigodama lokativ gotovo sasvim potisnuo nominativ iz uporabe, pogotovo u »ozbiljnoj« ili koliko-toliko pretencioznoj književnosti i publicistici.

Isto tako, kad se, recimo, na radiju ili televiziji najavljuju naslovi tekstova i imena njihovih autora, redovito će se kazati otprilike ovako: »A sad poslušajte radio dramu Nevina u ludnici Marije Jurić Zagorke«, pri čemu ispada da je riječ o ludnici u vlasništvu Marije Jurić Zagorke. Sastavljači ovakvih najava ponekad su svjesni nezgodnih implikacija ovako stilizirane najave, pa se služe pomoćnim sredstvima i kažu: »A sad poslušajte radio dramu Nevina u ludnici autorice Marije Jurić Zagorke«, A moglo se dotičnu dvosmislenost lako izbjeći drukčijim redom riječi: »A sad poslušajte radio dramu Marije Jurić Zagorke Nevina u ludnici«. Pa ipak, čini se da se naši urednici nikad neće dosjetiti tako jednostavnu rješenju.

Moram priznati da se nikako ne mogu pomiriti ni s današnjim dekliniranjem brojeva iza prijedloga, recimo: »U četirma državama«, iako bi svatko od nas u govoru spontano rekao: »U četiri države«, kao što se nekad i pisalo. Ali eto, netko je ovakvo dekliniranje proglasio karakteristikom »čistog« hrvatskog jezika, koji se pošto-poto mora razlikovati od onog drugog, zna se kojeg jezika, bez obzira na logiku, jednostavnost i jezičnu tradiciju. (Kako li se tu tek snalaze strani kroatisti).

Općenito polupismeni

Što se tiče lektorâ, ma kakvi oni bili, mislim da su nam neophodno potrebni jer smo općenito polupismen narod. I ovako nam se svašta provuče i potkrade u pismenim tekstovima što nema blage veze s pismenošću i logikom, a kako bi tek bilo kad se lektori, unatoč svojim mušicama i nedostacima, pa i pogrešnoj jezičnoj usmjerenosti, ne bi trudili da uvedu kakav-takav red u napise naših čitalaca, novinara i pisaca.

Dakako da se u našim školama, još od Šuvarova doba, premalo uči gramatika materinskog jezika i da je krajnje vrijeme da se tome nekako doskoči, većim brojem nastavnih sati i strožom disciplinom ne samo učenika nego i nastavnika.

Pravopisi su kod nas mahom bili autorska djela i, premda nikad nisam bio potpuno zadovoljan njima, mislim da je bolje da tako i ostane. U protivnom slučaju, bojim se da bi bilo po onoj: »Puno baba, kilavo dijete«.

A što se tiče budućeg razvoja hrvatskoga književnog jezika, bit će da je iz svega dosad iznesenog jasno da sam pesimist i da ne vidim pravog načina ni mogućnosti da se on usmjeri na pravu stranu. U jeziku nam vlada anarhija, baš kao i u društvu.

Stjepan Babić, jezikoslovac

Tko je pismen

Na općenit intervju, na intervju s mnogo pitanja ili na intervju u kojem se i pitanja i odgovori prepuštaju intervjuiranomu, teško je odgovarati. Pa ipak kad sam pristao da odgovorim, odabrao sam dva: pismenost danas i pravopis. Odabrao bih i treći: jesu li nam potrebni lektori? da sutra, u utorak 15. travnja, nemam o tome izlaganje u Matici hrvatskoj.

Pismenost danas

Na vječno pitanje jesmo li pismeni ili nepismeni, nije lako odgovoriti iako gotovo svi lako odgovaraju da smo nepismeni i mi pa i naši književnici, da i oni trebaju lektore. Time sam se dotakao i drugoga pitanja, ali kao što rekoh, ne ću na njega sada odgovarati, treba se strpjeti do sutra.

Vratimo se pitanju pismenosti.

Uvijek i u svakome narodu ima pismenih i nepismenih. Nepismeni su nepismeni, a oznaka pismeni ima tri značenja, jedno da znaju pisati i čitati, drugo da znaju dobro pisati i govoriti, a treće da su naobraženi, pismenost u najširem smislu. Razlika između prvih i ostalih prilično je jasna, između drugih i trećih nije tako jasna pa ih zasad ostavimo po strani. Prvih ima više ili manje u svakome narodu. Pročitao sam podatak da u Francuskoj ima milijun i pol nepismenih: da 750 tisuća ne zna pisati, a onda ni čitati, a 750 tisuća ne zna samo pisati. Rekoše mi da su to većinom doseljenici, Arapi. Ali vratimo se Hrvatima i nemojmo sada govoriti o onima koji uopće ne znaju pisati. Ma kako računali, takvih je malo. Uzmimo samo one koji su naučili čitati i pisati. Oni su pismeni, pitanje je samo kako.

Ponavljam sud mnogih koji sam rekao na početku: za neke su svi nepismeni. Jedan je javno proglasio Nedjeljka Fabrija i Igora Zidića nepismenima zato što je prvi rekao da je živio »na Rijeci«, a drugi što je upotrijebio glagol »skoncentrirati«. Rekao sam: ako su oni nepismeni, onda u Hrvatskoj pismenih ljudi nema. Ne možemo zbog jedne pogrješke, i to upitne pogrješke, proglastiti nekoga nepismenim. Pa ni zbog prave pogrješke. Jer teško je naći čovjeka koji diše i piše da ne griješi, a još teže koji govori. Jer u pisanju se možemo bolje kontrolirati i lakše ispravljati, u govoru teže i jedno i drugo. Zato se govor ne smije mjeriti istim mjerilima kao pismo. Uopće, prije nego priđemo ocjeni je li tko pismen ili nepismen, moramo se dogovoriti o mjerilu kojim ćemo pismenost mjeriti. Ma kako se dogovorili, to ne može biti pismo ili govor bez pogrješke. Mislim da znamo onu latinsku: katkad zaspi i dobri Homer, što je naš Mažuranić rekao: Al i dobra u junaka drjemne katkad ruka hrabra, ali kad je riječ o pismenosti, lako to zaboravljamo. Dakle bez pogrješke teško da itko može biti, ali kad dopustimo pogrješke, onda je pitanje dokle to može ići, pitanje je njihove kakvoće i količine.

Osnovna pismenost, č/ć, ije/je, jednačenja, velika i mala slova, razgodci, ne smiju biti u pitanju, iako i tu na rubu ne možemo tražiti sve savršeno. Viša je pismenost područje onoga tko teži da se tu nađe ili tko tu po svojoj dužnosti i zvanju mora biti. I u Njemačkoj sam sreo radnike kojima je pismenost na niskom stupnju, danas zbog oskudice radne snage možemo u Njemačkoj sresti i prodavačice u trgovinama koje natucaju njemački, ali mislim da takvoga spikera nije bilo i vjerojatno još nema ni danas koji ne bi dobro govorio njemački.

Njemački spikeri ne samo da se odabiru po poznavanju njemačkoga jezika nego i po boji glasa. U nas je drugačije. Ali tu ne pomaže jezična kultura, nego društveni odnosi prema jezičnoj kulturi, prema uvjetima po kojima se zapošljavaju polupismeni da ne kažem nepismeni na mjestima na kojima moraju biti pismeni. Ali time odlazim u šire područje za koje nije povoljan određeni opseg pa o tome treba raspravljati na drugome mjestu.

Pravopis

Što se pravopisa tiče, tu kao da je pozvan svatko da sudi, da donosi mjerodavne odluke, da se svatko u to petlja. Pokazala je to rasprava koja se vodila 2000. i 2001. Samo je u novinama bilo preko 2000 članaka, a ništa nisu ne samo riješili, nego nisu ni pomogli da se što riješi. Rješavanje pravopisnih pitanja nije za široku, laičku raspravu, nego za stručnjake, pojedinca ili forume, već prema prilikama. Jedno je jasno da pojedinac ne može određivati pravopisnu normu jednomu narodu, ali ga ne može ni pisati neki forum, pogotovo što takvoga foruma danas u Hrvatskoj i nema. Drugo je ostvarenje konkretnoga djela. Autori Hrvatskoga pravopisa išli su u našim prilikama najboljim putem. Savjetovali su se s kulturnim i znanstvenim ustanovama, dobili su odobrenje za načelne smjernice i od Vijeća za normu hrvatskoga jezika, a ostvarenje je prepušteno konkretnim autorima. A teorija i praksa pokazuju da se više ne može u svemu ići na Boranićeva rješenja iz 1921, a još manje na novosadska, da se neke navike moraju napuštati, do koje mjere, to treba prepustiti stručnjacima. Potanje obrazlaganje toga opet traži širu raspravu koja ostaje za stručne časopise. Časopis »Jezik« pravo je mjesto za takva raspravljanja, a posljednjih je godina učinio na tome području mnogo pa tko želi mjerodavnije suditi, treba bar u njemu pročitati ono što je već napisano.

Dalibor Brozović, jezikoslovac

Otvorena pravopisna pitanja

U posljednje su doba učestala raspravljanja trebaju li nam lektori. Lektori u uredništvima novina i časopisa, lektori u nakladnim poduzećima, na radiju i televiziji. Mišljenje o tome teško je iznijeti u jednoj rečenici. U svakom slučaju nije još meritorno određeno gdje su sve potrebni lektori, koje su i kakve njihove dužnosti, ali ni kakva su im i kolika prava i ovlasti. O tome bi trebalo organizirati kakav zaista mjerodavan i kvalificiran skup koji bi mogao i razmotriti ukupnu problematiku i predložiti prava rješenja.

S druge je pak strane možda najteže pitanje na što bi se zapravo lektori trebali oslanjati donoseći svoja konkretna rješenja. Neka takva lektora koji bi mogao sam sve znati, biti siguran u baš svakoj jezičnoj, rječničkoj i pravopisnoj pojedinosti. No nijedan postojeći rječnik ne zadovoljava u potpunosti — još je najbolji onaj u izdanju Leksikografskoga zavoda i Školske knjige, ali i on ima i praznina i slabijih mjesta. Za jezik kakav je hrvatski potrebno je tiskati i jezične savjetnike i mi smo ih u XX. stoljeću imali mnogo i raznih, i kratkih i opsežnih, ali nijedan ne zadovoljava, a većina je danas i neupotrebljiva. Nije bolje ni s gramatičkim priručnicima, iako ňno u izdanju HAZU i »Globusa« predstavljaju bitan napredak. Pravopisna je pak situacija nejasna — postoje dva pravopisna priručnika, onaj trojice autora bez sumnje je bolji, ali niti još ima sva pitanja do kraja iscrpljena i riješena, niti mu je još pravni status posve određen.

Znanje ili imenovanje

Razpravlja se i o tome je li bolje da pravopisni priručnik sastavlja i piše jedan autor (ili manja autorska skupina), ili se možda mogu očekivati bolji rezultati od kolektivnoga rada kakve komisije koju bi imenovalo primjerice neko ministarstvo. Mislim da je prvo rješenje bez sumnje bolje, rad kakva imenovanog (sigurno višečlanoga) povjerenstva sigurno bi dugo trajao (a vremena nema previše!) i na koncu bi rezultirao nekakvim sklepanim uratkom s mnogim neusklađenim i novotarijama i već prevladanim rješenjima. Najbolje bi zapravo bilo da jedno stručno (ne ministarsko ili slično) povjerenstvo studiozno, savjesno i podrobno razmotri načelna otvorena pravopisna pitanja (a nema ih mnogo) — i to u skladu s hrvatskim tradicijama, s modernim civilizacijskim potrebama i s prirodom hrvatskoga jezika — da onda uskomu autorskom kolektivu (više-manje već poznatomu) povjeri dopunu i konačnu doradu sadanjega pravopisa trojice autora.

Postoji još jedna strana ovdje obrađivanih pitanja. Bilo bi manje rutinskih lektorskih poslova i rjeđe bi bilo potrebno zagledati u razne priručnike da je učenje materinskoga jezika u osnovnim i srednjim školama bolje, sustavnije, ozbiljnije i osobito obilnije. Tu su potrebni konkretni zahvati i HAZU i Matica moraju postaviti energične zahtjeve (kakvi se ne mogu ignorirati) da se sadanje bitno popravi. Đ aci uče kojekakve podatke koji im nikada u životu ne će zatrebati, a izlaze iz škole polupismeni u materinskome jeziku koji im je za cio život potreban.

Neopravdano opravdanje

U nas nema onakva poštovanja i pažnje prema materinskomu jeziku i normama njegova standardnoga oblika kakvo postoji u velikoj većini europskih zemalja. S druge strane, istina jest i da je opća situacija s hrvatskim jezikom složenija nego bilo gdje na našem kontinentu. No to ne može biti opravdanje za postojeću nebrigu o našoj stvarnosti. Isto tako ne može biti izgovor ni za sekundiranje raznovrsnima stranim izrazima neraspoloženja prema samomu hrvatskomu jeziku i suvremenoj hrvatskoj jezičnoj stvarnosti. U prošlom broju »Vijenca« govorio sam o takvoj djelatnosti Snježane Kordić, koja radi u Njemačkoj. No takva djelovanja ima i u nas, ne samo na razini jednoga »Ferala tribunea«, što se može ignorirati, nego i na znatno višim razinama, što već zaslužuje ozbiljniju pozornost.

Saša Vagner, lektorica

I lektor je čovjek

Pitanje trebaju li nam lektori, koliko se sjećam, postavljeno prije nekoliko godina, svi mi izravno i neizravno zainteresirani (ili čak upleteni) osjetili smo se pozvani odgovoriti. Nažalost, lektori su tako formuliranim pitanjem na neki način i prozvani, osjetljiviji među nama (možda oni naivci koji nakon dugogodišnjega obavljanja svog posla još očekuju i ljudsku zahvalnost) — jednostavno uvrijeđeni.

Stvar je u tome da postoji posao koji treba obaviti i to znaju svi koji se na bilo koji način bave izdavaštvom: rukopisi koje autori predaju za izdavanje neobjavljivi su (gotovo uvijek) bez prethodne lekture (jezične redakture, ili da to nazovemo nekako drukčije, bi li to riješilo prijepor?). Netko taj posao mora napraviti, sam autor iz neke druge perspektive, možda »drugog« čitanja, urednik, redaktor, korektor ili ipak, ma kako to grozno zvučalo — lektor.

Druga je dakako priča da i nas, lektora, ima svakakvih: sljedbenika jednog ili drugog pravopisa, »nacionalista« i »kozmopolita«, perfekcionista i »umjetnika«, manijakalnih radoholičara i onih koji rade kad baš moraju.

I još nešto, zamislite, i lektor je samo čovjek, pa kad radi, i on griješi, premda mu je posao da ispravlja pogreške. Priznajem, u tome se krije paradoks. Treba li zbog toga ukinuti jednu struku? Jedno je sigurno. Posao o kojem sam govorila jednostavno neće nestati, niti će se obaviti sam od sebe.

Mirjana Jurišić, novinarka

Bez temeljne pismenosti

U dijagnozi stanja »hrvatskoga jezika danas« lako ćemo se svi složiti: ono je loše! U potrazi pak za odgovorom na pitanje: zašto je danas razina općejezične kulture u Hrvata tako niska, neće biti toliko sloge. Iz perspektive novinarskoga praktičara »krivaca« je nekoliko. Prvo, opća društvena klima — nakon nekoliko godina zanosa (koji je urodio pojačanom brigom za jezik, ali kadšto i tragikomičnim zahvatima, napose u »čišćenju« leksika) — danas rješavanju jezičnih problema uopće ne pogoduje: doslovce, na institucionalnim mjestima politike i kulturne politike za jezik nitko ne mari! Drugo, rasap obrazovnoga sustava koji puca po svim šavovima, najvidljiviji je u nastavi hrvatskoga jezika i književnosti, koji su od negdanjega prioriteta u programu svedeni na nužno zlo. I što je još pogubnije, u nastavi svih ostalih školskih predmeta, kvaliteta jezika kojim se gradivo predaje nije zapravo ničija briga. Ako je tako u osnovnoj i srednjoj školi, zar je čudno da su nam inženjeri, fizičari, liječnici, strojari i drugi pripadnici tehničkih i prirodnih struka praktički neznalice u materinskom jeziku.

Nedostatna literatura

Treće, jezična kroatistika, dakle struka u najužem smislu, premda je u posljednjih desetak godina golemo, višedesetljetno zaostajanje u »proizvodnji« temeljnih jezičnih priručnika i druge osnovne jezikoslovne literature u dobroj mjeri izbrisala, nije nimalo nedužna u »proizvodnji kaosa« u jezičnoj normi. Stabilnosti te norme (bez koje je teško govoriti o jezičnome »redu« u školi i u medijima) zacijelo ne pridonosi postojanje više pravopisnih i jezičnosavjetodavnih priručnika s donekle različitim pravilima (kadšto i posve suprotstavljenima, čak i unutar korica jednoga priručnika!), kolebanje u nekim gramatičkim pitanjima, nesuglasje u leksikologiji ili zanemarivanje cijelih segmenata jezične kulture, ponajprije sintakse, sve ugroženije modelima što se preslikavaju iz engleskog jezika. Četvrto, možda i najvažnije, čini se da se stručna skrb o jeziku zadržava u uskom krugu, posve neprimjereno samoj prirodi jezika koji je »većinsko vlasništvo«. U svojevrsnom rezervatu stručnjaka jezična se pitanja nerijetko bistre u polemikama koje su više nalik osobnim obračunima jezikoslovaca negoli prinosu razrješavanju stručnih nedoumica. A dotle, karavane mladih, novih naraštaja — prolaze! Bez temeljne pismenosti, bez poznavanja prave naravi materinskoa jezika, bez ikakve brane prema prodoru engleštine u leksik i sintaksu. Na jezične probleme 21. stoljeća nije dovoljno odašiljati strelice (pardon, strjelice!) iz 19. stoljeća.

Darko Novaković, klasični filolog

Đ žurđin poučak

Gotovo svake nedjelje kad odlazimo na obiteljski ručak zaustavi nas crveno svjetlo na semaforu s kojega puca pogled na zid išaran grafitima. Jedan od njih prvo golemim slovima najavljuje SMRT FAŠIZMU, a potom, nešto manjim, i nekoj nesretnoj Đ ŽURĐ I. Nikad nisam povjerovao da taj najniži redak, koji po svoj prilici potječe od druge ruke, izriče stvarnu prijetnju. Pedesetak metara niže nalazi se škola u kojoj sam svojedobno predavao i prva mi je pomisao bila da je riječ o neodmjerenu bijesu koji je svojom ohološću izazvala neka fatalna razredna ljepotica.

Otkako sam na taj način umirio savjest, natpis sam promatrao isključivo kao filološku činjenicu. Dvadesetak sekundi tjedno, koliko bih bio prisiljen u nj zuriti, pokušavao sam odgonetnuti što se zbivalo u glavi pisara: je li htio napisati DŽURDŽA? Ako je mislio da je prvi dvoslov dobar, zašto nije bio dosljedan i napisao Đ ŽURĐ ŽA? Nije li zapravo počeo pisati DŽ, pa se dosjetio da tako nije dobro, dodao crticu na D, a zališno Ž ostavio misleći da je to manje zlo nego da ružno precrtava?

Taman kad sam mislio da sam za svoj dokoni problem našao najprihvatljivije rješenje, u televizijskom dnevniku vidio sam plakate na kojima se traži uhićenje Radovana Karađžića. Postalo mi je jasno da je riječ o grafijskoj inovaciji regionalnoga karaktera, a ne o slučajnoj omašci anonimnoga dripca iz okolice Kvaternikova trga.

Budući da je ovo ozbiljna anketa, priča očigledno zahtijeva i pouku. To što se listi znamenitih ortografskih nevolja (ije/je, č/ć, dž/đ) neočekivano pridružuje još jedna, zapravo je najmanje važno. Ovdje je riječ o nečem kudikamo opasnijem: potpunoj ravnodušnosti prema temeljnim standardima jezične kulture. Ortografski i ortoepski kaos u medijima samo su najvidljivija posljedica te ravnodušnosti; njezini su pravi korijeni, bojim se, u hrvatskom školstvu. Četvrt stoljeća nastavničkoga iskustva na fakultetu uvjerava me ne samo da hrvatski srednjoškolci sve slabije poznaju materinski jezik nego da se zbog toga sve manje brinu. Netko ih je očigledno uvjerio da prirodni govornici ne trebaju ni gramatike ni rječnika, pa se tako na prijamnim ispitima i može dogoditi da kandidati izbroje latinske pridjeve s nepravilnom komparacijom, ali da se ne mogu sjetiti ni jednoga jedinoga hrvatskog. Godinama smo u testu pitali kako glasi genitiv sintagme »dvoje hlače«; isprva smo dobivali barem pokoji točan odgovor, a poslije smo uglavnom dobivali prazan papir, uz gdjekoje dovitljivo rješenje, poput »dva para hlača«. Naravno da smo odustali od takve bezočne provokacije. Ne treba imati iluzija da će se bilo što u bliskoj budućnosti promijeniti nabolje. U zemlji u kojoj je osnovno pravilo javnoga života to da je struka sluškinja politike, za takvu promjenu potrebna je »politička volja«. Nju će na ovakvu poslu biti teško skupiti, i to ne samo u predizbornoj godini. Loš je predznak i to što o nekim važnim pitanjima nema jedinstva u samom državnom vrhu: primjerice, dok jedan od poglavara u svakoj zgodi preferira krnje infinitive (pa postoji realna opasnost da će u budućim transkriptima iz njegova ureda najkorišteniji znak biti apostrof), drugi ih i u futuru uvijek voli rabiti u svoj punini. No, tko zna, možda i ovdje u posljednji čas dođže do kompromisa.