Iznenadna čistina

Iznenadna čistina

Drago Štambuk, I šišmiši su ptice u bezpjevnoj zemlji, NZMH, Zagreb, 2002.

Ljudi se boje trnja,

a mene pozlijediše cvjetovi.

(Drago Štambuk)

Liječnička preciznost, diplomacijska i veleposlanička precioznost, mediteranska produhovljenost, otočka metafizičnost, intimno, nježno rodoljublje — tek su neke od odlika poezije tog poludjelog žreca, kako reče Vesna Parun, ili pak kovača zvijezda, kako ga je nazvao Igor Zidić. Drago Štambuk od samih početaka objavljivanja (Meu namin, 1974) unosio je u svoju pjesmu individualnost osjetljiva duhovnog stanja, riječima biranim i ozvučenim i nesvjesno nas poezijom podsjeća na postavku da je jezik kao struktura tek u svom unutarnjem aspektu otisak misli. Štambuk ponire u prajezik riječi jezika, podastirući nam one divne sitne pojedinosti stihovne igre najsitnijih jezičnih elemenata — a opet tako krupnih za pjesmu, pronalazi unutarnji glasovni sustav ulazeći u jezik psihogramsko-fonološkim sječivom, mjereći točkice u uzorku abecede, morfologije, sintakse, bivajući u pjesmi i promatrač i promatrani, kušajući riječi vagom težine i lakoće, snage i slabosti otisaka i utisaka, njihove dubine i pličine.

Igra zamamnih asonanci

Ipak, uvijek nešto oko njegove poezije ostaje neizrečeno, a možda je najvažnije, a to svakako nije čudo kad pred nas izroni knjižurina od pet stotina stranica Izabranih pjesama, te kada se nakon trideset godina pisanja ustanovi jedanaest zbirki, u izboru Zvonimira Mrkonjića brižno posloženih u četiri cjeline-desetljeća, te popraćene inventivnim pogovorom priređivača. Kako knjiga raste u širinu, tako se u nju sunovraćuje jezična vertikala koja se bori sa svim nametnutim zaprekama, čini da sam jezik počne plamtjeti poput vatre, lomeći tu pleternu ornamentiku fibrilacija, kako pjesnik jezik zove, te žive crve u vreći, to lažljivo grlo jezično. Namjera je pjesnikova prevariti, zavesti, orobiti jezik njegovim oružjem — ulaskom u igru zamamnih asonanci i aliteracija, u ritmičnost i brojevnu slogovnost metra, čuda versifikacije, ponirući glazbom stihova u tragove jezičnog iskona začinjavaca (Jubav je utekla/ Voda je odnila/ Osta samo osin/ Od nigdanjeg tila).

Pjesničke oluje, čak bijes i frustracija u sudaru s jezikom (povremeno nemuštim, povremeno tako krepkim i jasnim), dovest će pjesnika do iznenadne čistine, njegov će se izraz naglo mijenjati, pročišćavati. Jezik osobne neprohodnosti proživljava mijenu jezika i osobnosti, od ruševina jezika pjesnik će podići osobne ruševine. U zbirkama iz devedesetih (Vapnena trupla, Brač, Croatiam aeternam, Lomna slika, Morski božić, Uklesano u planinama) gotovo će apsolutistički naći put jezičnom smiraju, harmoniji stiha, sintakse i smisla, doći do te »ogoljele misli što ostavlja od ruha samo pjev u zraku«. Naime, u poetičkom smislu događa se alkemijsko literarno čudo, možda objašnjivo rečenicom pjesnikovom, koju, recimo, jeziku upućuje: »Putanja moja kao da nije ni postojala ne dosegnuv putanju tvoju.«

Kušatelj jezika

Konačno treba započeti i priču o Štambukovu Braču, a zapravo o trenutku kada kušatelj jezika porine jezik u slobodu, u prirodnost najiskrenijeg osjećanja. Tu je djetinjstvo onaj najbolniji, ali i najelementarniji, najčišći, najiskonskiji tematski poriv koji obljubljuje ideju ovog pjesništva, a do kojeg su dovele iskustvom upravo rane pjesme (Ivan kolovoški, Geburtstag). Katarzična oslobođenosti izričaja ove poezije — stara čakavska rič, vodi do čiste jasne, dirljive i dojmljive slike: »...otac bi izjedao se ništeć muku / mi ušućeni, ćutili žar usijane japjenke / i cvileć otimali bi se ja i sestra ko dva psića dok bi na koljenima držao nas i trljao oštrom bradom naša blijeda lišca e kako bi zabridjela krvlju krvi njegove...«

Poezija je zaziv sebi u svijetu koji ne poznaje ranjivost duše, u svijetu — kaosu koji premješta mjesta ljubavi i moralnosti, a Drago Štambuk ta je mjesta već odavno, ishodišno uspostavio. Gdje god bio pjesnik, u Londonu, u Kairu, u Indiji, Egiptu, Aleksandriji, te bez obzira na posuđivanje riječi iz drugih jezika (nekim pjesmama jezično bi dobrodošao aspekt arealne lingvistike) — on je u ambijentu uvijek hrvatskom, ona se sudbinski uvlači posvuda, ona je bumerang — kamo god da je hitne, čemu god da je puti, ona se vazda vraća — ubojita — istu obnavlja ranu pored istog srca. More je, a šire dakako Mediteran, najstabilnije mjesto otpora u kušnjama svijeta koje će u Štambukovu poeziju unositi tonove ironije, cinizma, ali i samoubilačkog optimizma, ono će poplavljivati i povremenu baroknost, Gongorin kulteranizam, Lorkino utegnuće iskaza, čak Marina i marinističke, ali i manirističke nanose u kojima se isprepleću crkveni, religiozni, a dakako i apsolutistički slojevi iz tradicije dozvanih pjesničkih poetika.

U potrazi za pjesnikom u dubini pjesme, ali i jednom specifičnošću kojoj je teško pronaći ime, kao da nas sam pjesnik pitanjem upozorava: Kako ubrat cvat mendule da krhko mu ne raspu se srca? Zaista, pri čitanju ove poezije potreban je tihi oprez, jer uvijek postoji opasnost narušavanja onog najlomljivijeg, sitnog i mekog, svilenog, krhkog i drhtavog tkiva jezika koji sapleće i tka pjesmu. Sam je jezik neprebolna pukotina koja se nikada neće zatvoriti, uviđa pjesnik. Da li je poljubac riječ kojom možemo prići, opisati, izmjeriti, proniknuti, osjetiti pragove Štambukove pjesme? Kompleksno počinje kada shvatimo da je zapravo riječ o semantemu koji je poduprt etičkim, estetičkim i duhovnim mjerama Štambukova poetizma; to je slika ili osjet, bolje pred-osjet, tropizam kojim ulazimo u pjesmu ili sanjamo o poljupcu koji bi se mogao postvarniti, utjeloviti, u-tijeliti (ali tek kad svučemo tijela, kako kaže pjesnik u jednoj savršenoj metafori). Riječ je o uvođenju u prostranstvo poezije opasne i duboke, pjesme kao praga, poljupca kao praga, naznake, pretpostavke, skliznuća u dubinu moguće bezgraničnosti ljubavi, erosa, thanatosa, strasti, pomirenja. Budući da je tropizam koji sam označila poput semantema — poljubac — krhke i prenježne građe, pa se bojim da će odletjeti, jer ipak je riječ o misli o poljupcu, a ne njemu samom (kao što kaže Mallarmé — mislim o cvijetu kao o misli o cvijetu), zaustavit ćemo ga samim tkivom pjesme koja ga je izazvala: »Zaborave li usne jezik poljupca morat će naučiti riječi molitve.«

Ne smijemo zaboraviti da je poljubac leksem koji je u morfologiji oblikovala imenica ljubav, glagol ljubiti, stoga ga možemo shvatiti i kao sinegdohu najsnažnije zrcalne metafore Štambukove poezije. Naravno, ljubavi. Ljubav je poput biblijskoga kruha, kaže pjesnik, može se samo umnažati. Zaokružujući poetsku postavku poezije Drage Štambuka, one koja počiva na jeziku i poljupcu, prepuštam samom pjesniku da je potvrdi i dovrši:

Iz poljupca škoj se da

Mali, bili jezičac.

Tea Benčić Rimay