Izgubljeni korak

U koncertnom dijelu bijenalskoga programa jedva da se išta moglo čuti što bi smislenošću odudaralo od opće bezidejnosti, koja je na koncu i tjerala publiku da u više navrata napušta, bilo kazališne, bilo koncertne prostore!

Protekla dva tjedna zagrebački se koncertni život odvijao u znaku 22. muzičkog biennala. Odnosi se to u prvom redu na količinu koncertnih priredbi, koje su, za trajanja Biennala, od 4. do 12. travnja, obuhvatile dobar dio bijenalskoga programa. U pogledu kvalitete bio je to poprilično diskutabilan dio bijenalske produkcije, koja je ostala shematizirana u svojoj otvorenoj ponudi svega i svačega, tj. bilo čega, potpuno po modelu organizatora, čije ozbiljnoglazbene produkcije festivalskog tipa (Biennale, Tribina u Puli) nalikuju jedna drugoj kao jaje jajetu. Da naši preferirani izvođači također nisu uvijek na razini svoje zadaće, pokazao je ove godine i slučaj izvedbe skladbe Stevea Reicha, koji je, nesklon očekivanoj konvencionalnoj uljudnosti, na jednoj tiskovnoj konferenciji mirno izjavio da mu se nije svidjelo kako je Kvartet Rucner izveo njegovu skladbu Različiti vlakovi. Da su svi autori tako kritični spram izvođenja vlastitih djela (i to ne samo na Biennalu), pitanje je koji bi naši službeno podržani solisti i ansambli još uopće funkcionirali u domaćem, a pogotovo inozemnom optjecaju. (Kamo danas ionako mogu otići jedino ako im naše Ministarstvo kulture osigura kakvu protokolarnu vezu.)

Opća bezidejnost

Što se pak glazbe na Biennalu tiče, ona se i ove godine u većini slučajeva pokazala očekivano bijenalskom, tj. pokazala se poput ostarjela glumca koji debelim namazom šminke pokušava sakriti vlastito starenje. U koncertnom dijelu bijenalskoga programa jedva da se išta moglo čuti što bi smislenošću odudaralo od opće bezidejnosti, koja je na koncu i tjerala publiku da u više navrata napušta, bilo kazališne, bilo koncertne prostore! Toliko o općem dojmu za koji nije obvezna i pojedinačna specifikacija. Umjesto da bude pokazatelj kvalitetnih koncertnih produkcija suvremenoga stvaralaštva i aktualnog trenutka, da, dakle, Zagrebu i Hrvatskoj približi ponajbolji dio glazbene kulture nama vitalno važna europskog prostora, Biennale se okamenio u vlastitoj viziji sebe sama kao nekakve vječne avangarde, kojoj nema ni kraja ni konca, i koja bi, valjda trebala biti pokazateljem stalna napretka hrvatske glazbene kulture. Što međutim nije točno. Jer u kontekstu naše današnje stvarnosti hrvatska glazbena kultura (a to podrazumijeva mnogo više od eksperimentalne glazbe 20. stoljeća) sve više gubi korak s postojećim europskim kriterijima i standardima. Biennale više nema pravog sadržaja, a o njegovoj međunarodnoj važnosti ipak najbolje govori činjenica da ove godine, kada se susjedni nam Graz predstavlja kao europska kulturna metropola, između njega i zagrebačkog Biennalea (koji je, eto, održan iste godine), nije uspostavljena nikakva veza. Ne samo da u Grazu nema ničeg u vezi s Biennalom, nego u Grazu uopće nema hrvatske glazbe, nema hrvatskih skladatelja, ni solista, ni ansambala (iznimka je Milan Horvat, koji je održao koncert, ali sa Slovenskom filharmonijom, ne sa Zagrebačkom), uopće nema hrvatske kulture! Nad tom bi se činjenicom i naše Ministarstvo kulture i Grad Zagreb, pa i Hrvatsko društvo skladatelja trebali zamisliti. Ona je daleko znakovitija od postojanja jedne glazbene manifestacije kao što je Biennale, koji se u javnosti predstavlja zamalo kao nulta točka hrvatske glazbe. Po brizi koju za Biennale pokazuju naše institucije (političke, kulturne i strukovne) moglo bi se pomisliti da prije osnutka Biennala 1961. hrvatske glazbe uopće nije ni bilo.

Tek poneki trag

Što uopće izdvojiti iz ovogodišnje bijenalske koncertne ponude? Nakon nekoliko dana teško se i prisjetiti izvedenih skladbi, od kojih je tek poneka ostavila trag sjećanja u zamorenom slušatelju. Kada je već bilo riječi o veteranu minimalizma Steveu Reichu, valja zabilježiti njegovu, još početkom sedamdesetih godina napisanu, Clapping Music, zasnovanu samo na ritmu, kratko rečeno logično i osmišljeno djelo, kojem upravo zbog toga nije bilo mjesto u nizu preko svake mjere dosadnih, neinventivnih projekata, koje je na svom koncertu u Lisinskom izveo ansambl London Sinfonietta.

Među malobrojnim bijenalskim skladbama izvedenim na desetak koncerata valja izdvojiti Valove za teremin i gudački kvartet Sanje Drakulić i Ordinarium Missae Silvija Foretića kao djela senzibilnih autora, koji doduše pripadaju različitim generacijama, ali ih veže zajednička spona imaginativnosti i kreativnih sposobnosti. Treba ih poslušati što govore, jer imaju što reći! U poplavi neinventivnosti davno preživjelih muzika inozemnih i etabliranih hrvatskih autora, kojima se ovogodišnji Biennale uglavnom predstavio publici, djela Foretića i Drakulićeve izdvojila su se kvalitetom slušljivosti, ali i nepredvidivosti. Foretićev Ordinarium Missae za mješoviti zbor i deset instrumenata nastajao je u nastavcima, između 1967. i 1995. godine, a predstavlja uglazbljene dijelove latinske mise u vrlo pitomoj, za Foretića uostalom vrlo karakterističnoj skladateljskoj maniri. Agresivnost nikada nije bila odlika Foretićeva skladateljskog izričaja, čija je specifičnost ostala u poenti jedne, uvjetno rečeno poruke, ne oslanjajući se nikada na tzv. avangardnost glazbenoga govora. Foretiću obično treba glas, odnosno riječ, da bi precizirao tu svoju poruku, pa tako i ova latinska misa, sa snimkom zvuka aviona bombardera na kraju, dobiva pravi smisao tek kao ironični kontrast mirotvorne molitve i prepoznatljiva zvuka ratnog razaranja. Djelo je cjelovitu izvedbu doživjelo prvi put upravo na ovom Biennalu, a interpreti su bili zbor Cantorum sancti Marci i komorni ansambl Zagreb Sinfonietta pod ravnanjem Tomislava Fačinija.

Zahvaljujući skladbi Sanje Drakulić Valovi za teremin i gudački kvartet, bijenalskoj je publici predstavljen potpuno nepoznat instrument, u Rusiji izumljen još 1919. godine. To je elektronički instrument na kojem se svira bez ikakva dodira, a na koji izvođač može utjecati svojim pozicijom, odnosno pomicanjem ruku, te tako mijenjajući, odnosno prekidajući elektromagnetsko polje mijenjati visinu tona. U skladbi Valovi za teremin i gudački kvartet, ostvarenju maštovitih kolorističkih efekata i zanimljivih napetosti stvorenih između solo instrumenta i ansambla, teremin je svirala Lydia Kavina, danas zasigurno prva solistica na tom instrumentu.

Pasionska baština

Blijedi dojmovi s bijenalskih koncerata nisu na sreću sve što je preostalo revnu posjetitelju zagrebačkih koncertnih priredbi prošloga tjedna. Projekt Pasionska baština (u sklopu kojeg je održan i bijenalski koncert s Foretićevom Misom) omogućio je i lijep susret s troje mladih ruskih pjevača, koji su u Katarinskoj crkvi 12. travnja izvodili ruske uskrsne romanse. Koncert je bio atraktivan iz dva razloga: ponajprije zbog programa, jer popijevke Čajkovskog, Rahmanjinova, Rimskog-Korsakova, Glinke i drugih autora jedva su poznate našoj javnosti. Drugi je razlog bila činjenica da su se na koncertu prvi put pred našom glazbenom javnošću pojavili predstavnici najmlađe, već afirmirane ruske pjevačke generacije, od kojih bas Aleksej Tanovitski i bas-bariton Andrej Hmizov dolaze iz Minska, dok je sopranistica Svjetlana Trifanova rodom iz Kaliningrada. Za organizaciju njihovih nastupa u Hrvatskoj (osim u Zagrebu održali su uskrsne koncerte u Vinkovcima i Vukovaru), zaslužna je violinistica Ivana Marija Barišić, također sudionica programa, inače rođena Zagrepčanka, koja nakon diplome na Visokoj glazbenoj školi u Lovranu nastavlja poslijediplomski studij na Državnom konzervatoriju Rimski Korsakov u Petrogradu. Mladim glazbenicima pružio je sigurnu pratnju odličan tadžikistanski pijanist Odil Čakirov, bivši student moskovskoga Konzervatorija Čajkovski, koji od 1995. živi u Hrvatskoj, radeći u Rijeci kao glasovirski pedagog. Zahvaljujući spomenutim ujedinjenim umjetničkim snagama održana je lijepa koncertna večer na zadovoljstvo brojnih slušatelja koji su prepunili Katarinsku crkvu, pa su bila potrebna i pomoćna sjedala, a neki su nažalost ostali bez mjesta. No i stajanje za vrijeme toga koncerta isplatilo se, jer je predstavljeni program, kao i način na koji je izveden, bio pravo osvježenje u bijenalskom tjednu. Treba napose upamtiti imena dvoje pjevača: 27-godišnjega basa Alekseja Tanovitskog, čiji je glas prekrasne sonornosti i savršene intonativne čistoće potpuno očarao publiku, posebice izvedbama pjesama Rimskog-Korsakova, Malaskina te ruske narodne Niz Petrogradsku. Neobično dojmljiv bio je i nastup 28-godišnje Svjetlane Trifanove, pjevačice kristalno čista koloraturnog soprana, odlično školovane na Konzervatoriju Čajkovski, danas solistice Marijinskoga kazališta iz Petrograda. Potaknuti oduševljenim odobravanjem publike, gosti su izveli i nekoliko dodataka, a Trifanova, sa svojom finom muzikalnošću i suverenim pjevačkim umijećem, otpjevala je ariju lutke Olympie iz Offenbachovih Hoffmannovih priča.