Ima tu svašta

Ima tu svašta

Zoran Lazić, Miss Krampus, AGM, Zagreb, 2003.

Ako su dani karnevala za sve stanovnike zemaljske kugle već odavno prošli, može se reći da su dani djetinjstva još i davnija prošlost za domaće kulturne djelatnike svih vrsta. Pa ipak, što se dječje književnosti tiče, hrvatska produkcija ne zaostaje previše za svjetskim zbivanjima, iako se možda još i nije pojavilo neko jače književno ime poput onih Ivana Kušana ili Zlatka Krilića. S druge strane, ubacivanje djetinjastih tema u prozu/poeziju za odrasle u nas nije baš popularan čin. Doduše, i tu se nađe nekoliko iznimaka. Zoran Ferić, na primjer, nikad se nije libio detalja iz djetinjstva, iako je možda nešto više bio sklon onima malo mračnijima ili pomaknutijima. A mogli bismo ovdje još spomenuti i veći broj pjesnika te raznih drugih manje eksponiranih književnih imena koja preferiraju tu — neku vrstu dječje proze za odrasle.

Leteća meštrija

Zoran Lazić, osim što dijeli vlastito ime sa svojim popularnijim kolegom (a i o sličnosti prezimena dalo bi se raspravljati), pokazuje i sličan interes za pejzaže djetinjstva, kao i zanimljivo koncipirane naslove. Miss Krampus, njegov službeni prvenac, zbirka je sastavljena od 23 kratke priče, 6 međutekstova i jednog autoportreta. Ovaj impresivan broj ipak je manje zastrašujući ako napomenemo da se ovdje radi o vrlo kratkim tekstovima (u prosjeku od oko pet stranica). Druga se napomena odnosi na slojevitu kompoziciju same knjige — pojedini povezani dijelovi teksta raspoređeni su na različita mjesta u knjizi, ali dobru preglednost ipak osigurava njihovo uspješno odijeljivanje pomoću različitih tipova slova i/ili različito formatiranih ulomaka. U stvari, likovno-grafička oprema knjige za svaku je pohvalu. Što se tiče samog teksta, mogli bi početi s naslovima. Dakle, Lazić se odlučio za jednostavne, kratke i eksplicitne opcije, a samu je zbirku podijelio na tri (kronološke) cjeline: Piloti (1976), Padobranci (1994) i Kamikaze (2000). I kao što se već na temelju izgleda, koncepcije i uvodnog teksta Miss Krampus moglo zaključiti — ove Lazićeve priče nikako nisu tek puki opisi dječjih dogodovština.

Manevriranje iskrivljenom zbiljom

Prvu polovicu knjige, dakle, sačinjavaju Piloti — priče koje jesu tematski u potpunosti smještene negdje u dane ranoga djetinjstva (osnovne i srednje škole), no već na samu njihovu početku bačeni smo u specifičan Lazićev nadrealni i maštoviti svijet. Tu, tako, bake ustaju iz mrtvih (Baka), razni likovi nestaju (Nestali u dimu) da bi se bez objašnjenja ponovno pojavili (Indijanska vatra) ili se, pak, ispostavi da nikad ni nisu postojali (Posljednji tango). Zatim slijede razni izmišljeni prijatelji, dapače blizanci (Oliver) te posve nevjerojatna objašnjenja raznih događaja (Porijeklo mojih ožiljaka, Električne ovce). No, možda je ponajbolji uradak iz toga dijela upravo najmanje fantastična Tko nema u glavi — zanimljiva i duhovita priča o dječaku koji nakon pada s bicikla, zbog ozljede glave, preuzima prijateljev identitet te se dvije obitelji slože oko privremene razmjene sinova. Nažalost, njegovo se stanje već godinama ne popravlja i tako su svi prisiljeni živjeti prema toj njegovoj iskrivljenoj zbilji. A upravo je takva i stvarnost Lazićeva djetinjstva — vrlo iskrivljena.

U Padobrancima i Kamikazama nalazimo već nešto starije letače suočene s ozbiljnijim fantastičnim pojavama koje je i malo teže tematski definirati. Taj dio zbirke sadrži i malo više priča, koje djeluju nešto realnije, no ta je realnost svejedno još vrlo daleko od nekoga našeg uobičajenog poimanja stvarnosti. Lazićevog junaka, tako, spašava lešinar (Stanje šoka), nađe se na sastanku žrtava školskog nasilja koji završava nasiljem (Od kolijevke do groba), protiv vudu-uroka pomaže mu bivši policajac (Zaplešimo!), iz kose mu raste grožđe (Grožđe u mojoj kosi)... A i u ostatku Lazićevih priča nalazimo velik broj sličnih, međusobno više ili manje povezanih, (ne)realnih asocijacija i slika.

Opasno putovanje svijetom apsurda

Iako na prvi pogled sve Lazićeve priče djeluju relativno zanimljivo i neobično, nisu sve i jednako uspješne. Ponekad je riječ o loše naglašenoj poenti ili krivo pogođenu humoru, pretjerivanju u apsurdnosti neke situacije ili pak ustrajavanju na ne posebno efektnim dosjetkama. To se u većoj mjeri odnosi na priče iz onoga drugog, odraslijeg dijela zbirke. A često se i iza naizgled vesele, neobavezne i djetinjaste površine njegovih minijatura, skriva mračniji, neugodniji podtekst, ostavljajući pomalo gorak okus u ustima čitatelja. Iako, dakle, Laziću nikako ne nedostaje inventivnosti i humora, ponekad ih ne uspijeva baš najbolje dozirati te Miss Krampus dijelom ostavlja na opasnoj granici (ne)djetinjastog, (ne)duhovitog, (ne)maštovitog i (ne)logičnog. No, kako i sam autor tvrdi da još nije posve odrastao — možda se jednog dana, kad napokon odraste i postane »pjevač u najboljem bendu«, na još zreliji način uhvati ukoštac sa svojim nezrelim svijetom.

Jelena Gluhak