Humorom do zbilje

Humorom do zbilje

Boris Senker, Pozornici nasuprot. Zagrebačka kazališna kronika (1995–2000), Disput, Zagreb, 2003.

Vrativši se sredinom devedesetih u gledalište u funkciji kroničara onoga trenutka kada je osjetio da se ratni sukobi bliže kraju i da bi, da parafraziram, muze ponovo mogle progovoriti, Boris Senker u časopisu »Republika« ispisuje još jedan niz zapažanja o zagrebačkome glumištu. Kazališne kronike objedinjene u ovoj knjizi smještene su tako u okvir još jednog povratka, ali i ponovnog odlaska zagrebačkoga kazališnog kroničara, koji svoje, kako daje naslutiti, posljednje praćenje kazališta na ovaj način zaokružuje i posljednjom godinom protekloga stoljeća.

Razlika između kroničarskog i kritičarskog pristupa (iako se drugi nerijetko stapa sa prvim), autoru će omogućiti više slobode da se posveti nekom za njega ključnom pitanju te predstavu sagleda na način drukčiji od onoga kako to čine kazališni kritičari opterećeni različitim ograničenjima i zahtjevima medija. Tu će povlasticu Senker iskoristiti na najbolji mogući način, pa, govoreći o sebi i u svoje ime, on ovim zapisima daje osobniji pečat, obilježen nezastupanjem pojedinog estetskog stajališta i otvorenošću spram različitih autorskih viđenja kazališnoga čina, neopterećenošću bilo kakvim autocenzurirajućim mislima i spremnošću da se jednako propita i ono tradicionalno, za neke i nedodirljivo, i ono što volimo nazivati novim čitanjima, a sve s jednom svrhom — ustanoviti koliko i na koji način predstava komunicira s jednim od svojih uvjeta postojanja — publikom.

Glumci i gledatelji u različitim taborima

Više od kronologijske preciznosti (nekih podataka neće ni biti, primjerice točnih godina predstave, koje se mogu odrediti odijeljenošću tekstova blokovima fotografija) ova će knjiga govoriti o ozračju u zagrebačkom kazalištu posljednjih godina minulog stoljeća. Da li su gorespomenute muze doista prestale šutjeti ili su neka problematična mjesta našega kazališta, koja istima prečesto ne daju da puste glas, ipak odveć čvrsto utemeljena, jedno je od pitanja koja kronologija otvara. Ocijenivši kako su i glumci i gledatelji, unatoč svim pokušajima, i dalje ostali na suprotnim stranama, sumnjičavi i začahureni, te kako je utopijski misliti da će se to razriješiti, Senker tu činjenicu uzima kao polazište u govoru o kazalištu, naznačujući ga i samim naslovom. Kompleksnost sukoba dvaju tabora, koja u suvremenom kazalištu postaje sve izraženija, gotovo kao nužnost nameće sagledavanje kazališne svakodnevice kroz različite aspekte njezine pojavnosti. Stoga će pisanje o predstavi nerijetko s analize konkretnog redateljskog ili glumačkog ostvarenja prelaziti na širu problematiku. S jedne će strane razmatranja još biti vezana uz užekazališna pitanja, bilo da je riječ o analizi dramskoga teksta, prisjećanju na ranije izvedbe ili, primjerice, razmišljanjima o smjeru novih glumišnih naraštaja, koji se očituje u povratku na glumca i dramski tekst, pojavi glumačkoga kazališta, o festivalima (umjesto kojih bi, prema autoru, više trebalo raditi na neprekidnu kolanju ljudi i ideja) ili repertoarnim pitanjima. No, veći će dio opisa kazališne svakodnevice pripadati području sociologije kazališta, za koje su ove kronike vrijedan prilog. Britkim zapažanjima, kojima valja dodati i jednako takav stil pisanja, Senker secira raznolike pojave unutar hrvatskoga glumišta, dajući na ovim stranicama pronicave analize veze između kazališta i politike — uvijek nezgodne i nepoželjne, bilo da je riječ o političkom diktatu ili nedostatku oštrine u kazališnome obračunavanju s njima, kao i opise svih slojeva kazališnog mikrosvijeta, među kojima se ističe prikaz publike, koju autor dijeli na slučajnu (možda jedinu u kojoj nema toliko sumnjičavosti spram onih nasuprot i u kojoj bi se, da je prosvjećenija, možda i mogla dogoditi suigra), i neizostavnu — sa svojim podslojevima poput premijerne ili privedene učeničke publike. Ovdje svakako treba istaknuti i duhovitost ovih prikaza zbog koje su oni sve prije nego suhoparno teatrologiziranje i mogu se ocijeniti, ako to ne zvuči prebanalno, doista zabavnima. Opravdanost ponekad i vrlo oštra humora nalazi se u njegovoj čvrstoj utemeljenosti u autorovoj stručnosti, kao i objektivnosti, jer ironije ovdje neće biti pošteđena ni jedna strana, pa ni autor sam.

Humor kao pouka?

No, njegova opravdanost mogla bi se naći i u njegovoj poučnosti. Iako se čitajući višekratno smijemo, humor zapravo postaje gorak u onome trenu kad, zaklopivši stranice kronika, shvatimo da se ono na što se aludira neće tako lako izmijeniti, da izdvojene pojave u kojima se događa kazališni čin barem donekle blizak onomu kakav bi trebao biti ne samo da nisu česte nego su iznimke od pravila, prije rezervati nego rasadnici novih ideja. Ako se odnos nasuprot već ne može izbjeći, valja ga i prihvatiti kao izazov. Jer, nasuprot i nasuprot nisu uvijek isti, odnos nije uvijek uzrokovan fizičkom preprekom ili različitim svjetovima koje gledatelji i kazalištarci unose u prostor odigravanja predstave — a takvo nasuprot može biti poticajno, već su prečesto i jedna i druga strana rampe ometane posve nekazališnim razlozima koji su stvorili ne baš potreban jaz, i doveli do iskorištavanja kazališta u, blago rečeno, neprimjerene svrhe (kroničar će spomenuti gotovo apsurdan primjer pobrkanih lončića, u kojem se, u doba kad je kritiziranje HNK-a značilo iskazivanje političkih stavova, čak i u nekrologu Grotowskome nalazi mjesta za šamar matičnoj kući), koje su ponekad dovele do zaboravljanja onoga što kazališni rad čini umjetnošću. A taj i takav zaborav kazališta i nije baš uvijek izazvan izvanjskim razlozima poput politike, besparice i ostalih dobrodošlih opravdanja za felere u predstavama, nego će za nj odgovorni biti oni (s obje strane) koji u njemu svjesno sudjeluju. Otvoreno pristupiti svakoj izrečenoj kritici u ovoj knjizi, a za svaku postoji dobar razlog, i ne dopustiti uvrijeđenosti da prevlada razum, za onu stranu kojoj je kritika upućena može biti korisno, pa čak i katarzično. Ironija i/ili sarkazam pojedinih mjesta knjige ne služe pukoj zabavi, ne služe ni iskazivanju vlastite nadmoći (ili rješavanju vlastitih frustracija), pametovanju sa zamračene i time sigurnije pozicije unutar kazališnoga prostora, nego su ovdje da nas, unatoč tome što govore o prošlosti, potaknu na ozbiljno promišljanje o kazališnoj sadašnjosti i budućnosti.

Ljubica Anđelković