Hrvatski jezik i Matica hrvatska

Stalnim raspravama, pa i polemikama, traje dijagnosticiranje hrvatskoga jezika, ali, usporedno s tim, traju i dijagnoze o samom postojanju hrvatskoga jezika. Riječ je, dakako, o tekstu Snježane Kordić Pogled unazad, pogled unaprijed, objavljenu u »Književnoj republici«, u kojem je autorica, ponovnom obranom srpskohrvatskoga jezika, otvorila daljnju raspravu o hrvatskoj leksikografiji, koja joj još od devedesetih zamjera njezine teze, prihvaćene, kako sama kaže, u više slučajeva unutar svjetske jezikoslovne zajednice.

No, Hrvati su već dovoljno zaokupljeni svojim, hrvatskim standardnim jezikom, da bi se bavili, nakon Domovinskog rata i dugotrajna, iscrpljujućeg procesa oblikovanja i očuvanja svoje tradicije, pa jezika, davnim tezama o etnonimskim oznakama, kao dijelovima oznake srpskohrvatski ili hrvatskosrpski.

U povodu okruglog stola Hrvatski jezik danas, koji je održan u utorak, 15. travnja, u palači Matice hrvatske, a bio je podijeljen na dvije teme: Jezik u javnim medijima i Trebaju li nam lektori?, i jezikoslovci, i filolozi, i lektori, i urednici, ponovno su se odazvali anketi koja tematizira mnoštvo problema hrvatskoga jezika, a koji pokazuju, napose u okrilju Matice, brigu za status i razvoj materinskog jezika. Iako ta briga, šire uzevši, kako zapažaju mnogi stručnjaci, nije dovoljna.

Jesu li Hrvati pismeni, jesu li pismeni Hrvati zapravo pismeni i trebaju li stoga autorima tekstova lektori — bilo je jedno od važnih pitanja okrugloga stola. Prema podacima koje je jednom za medije iznio ugledni povjesničar knjige Aleksandar Stipčević, samo je u prošloj godini u Knjižnicama grada Zagreba posuđeno oko milijun knjiga. Taj podatak uopćeno kazuje da su Hrvati zapravo pismen narod, ako pismenost, inače široko shvaćenu, definiramo kao sposobnost da se dobro piše, govori, dakle i čita. S druge strane, mnogi pedantni jezikoslovci, koji traže pismenost u najširem i najdubljem smislu, proglasit će i intelektualnu elitu nepismenom, tražeći joj jezične pogreške za koje je katkada teško ustvrditi da li su doista rezultat neznanja ili samo omaške. Ako rutinski griješe pismeni autori, mogu rutinski griješiti i lektori. Poznat je jedan slučaj, prerastao već u anegdotu, lektorice u dnevnim novinama, koja je, iscrpljena gomilom naslaganih tekstova na ekranu, umjesto »kultura Maya«, »običaji Maya« itd. pisala »kultura svibnja« »običaji svibnja« itd.

Drugo je pitanje komplicira li hrvatsku pismenost i postojanje više pravopisnih i jezičnosavjetodavnih priručnika s različitim, a često i suprotnim pravilima te treba li pravopis biti rezultat rada pojedinaca ili iza njega treba stajati važna institucija, kao što su iza Deklaracije stajale Matica, HAZU itd. (Ili je dovoljno, za pisanje hrvatskoga pravopisa, savjetovanje s kulturnim i znanstvenim ustanovama?)

Sudeći prema rezultatima ankete, hrvatski jezik, koji je opterećen mnogim boljkama (kao što su loše zastupljeni jezični programi u školama, sve veća invazija engleštine u jezik i sintaksu itd.), još uvijek zastajkuje na svom putu razvoja, zbog daleko veće prevlasti nesuglasja, katkada i osobnih obračuna, nego zajedničkoga jezika o jeziku. Neki smatraju da je razlog tome to što se jezična pitanja mnogo više apostrofiraju u stručim krugovima negoli u široj javnosti (kojoj trebaju školske i medijske poduke). No, ne igra li ulogu u opismenjavanju i kućna, pa i osobna kultura?

I što je uopće pismenost? Znači li to napisati tekst bez najmanje pogreške, kada se on gleda kroz povećalo jezikoslovca, ili to znači napisati dobar tekst, sintaktički gladak, autorski osmišljen, stilski i idejno cjelovit, sa doduše pokojom pogreškom, ipak dopuštenom autorskom peru s kreativnim žarom?

Lada Žigo