Hakeri & krekeri

Hakeri & krekeri

Pekka Himanen, Hakerska etika, prev. Mirjana Paić-Jurinić, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002.

Tko su hakeri? »Radosni pustolovi digitalnoga doba«, idealistički pioniri čiji aktivizam počiva na etici otvorenosti ili pak zločinci i vandali kojih se prisjetite svaki put kad vam virus učini štetu na računalu? Autor ove knjige zastupa prvu tezu, razlikujući hakere od krekera, odnosno dobre od loših momaka. Sam izraz nastao je još u šezdesetim godinama prošloga stoljeća, a danas se pod tim nazivom uopćeno nazivaju svi ljubitelji ideologije slobodnoga softvera, koji sklonost slobodnom protoku informacija iskazuju kompjutorskim entuzijazmom i kreativnošću. Jer, prema njima, upravo je kreativnost ono što ih razlikuje od ropske radne snage koja šljaka za moćnoga mogula Billa Gatesa. Pekka Hakinen profesor je na Berkleyju, a postao je najmlađi doktor znanosti u Finskoj. U ovoj se knjizi ne bavi tehničkim stranama informacijske tehnologije, nego ga prije svega zanimaju mehanizmi tzv. hakerske etike, kao i njezin društveni i povijesni kontekst. Tu se može naći svašta, od Himanenovih interpretacija Platona do etike računala i Linusova zakona u predgovoru kojeg je napisao Linus Torvalds, poznati tvorac operacijskoga sustava Linux. Autorova je glavna teza otprilike ova: hakerska radna etika potpuno je suprotna vladajućoj i do danas neosporenoj etici protestantizma, u kojoj je sve zasnovano na novcu i radu. U čuvenom programatskom spisu Protestantska etika i duh kapitalizma Max Weber ustoličio je etiku rada koji je sam sebi dostatan i u socijalnom je smislu temelj društvene prihvaćenosti. Protestantska etika moralni je imperativ na kojem počiva cjelokupna kapitalistička privreda, a čovjeka pretvara u biće u potpunosti usredotočeno na rad, novac i zaradu. Tome se, smatra Himanen, suprotstavlja etika hakera koji rad prije svega vide kao igru, a ne biblijski izvor bola i muke; pokretačka im snaga nije novac, nego slobodna razmjena; najvažnijim izvorom produktivnosti smatraju kreativnost, a ne ispunjavanje zadanih obveza u fiksnom radnom vremenu. Naposljetku, društvenu hijerarhiju zamjenjuju nekom vrstom komuni(tari)zma.

Hakerski advokat

Himanen nedvosmisleno ustaje u obranu hakera. Pokušava ih predstaviti kao kreativne zanesenjake koji uvode posve drukčiju socijalnu paradigmu i drugi tip radne etike; nipošto ih ne treba zamjenjivati za krekere (crackers), čiji je osnovni motiv dokazati znanje i umijeće provalom na nečiji server ili izmišljanjem i slanjem virusa. Autor stoga često uvodi bipolarne strukture ne bi li historijski i strukturalno predočio razliku ta dva modela. Tako za podjelu na otvoreni i zatvoreni model rabi antičku i renesansnu opreku između akademije i samostana. Akademija (poput one Platonove) otvoren je sustav u kojem postoji slobodna i ničim sputavana razmjena ideja (model open codea). Samostan je hijerarhijski ustrojena cjelina u kojoj vlada načelo autoriteta: poglavar ili učitelj (danas šef u uredu ili vlasnik tvrtke) zahtijeva bespogovorno izvršavanje zadaća i ropsku odanost poslu. Možda je autor i pretjerao vidjevši u hakerskoj etici bitno drukčiji model rada od onoga koji danas cijeli svijet naziva kapitalizmom. Sve to znali smo i prije: ekipa koja se koristi Linuxom i ima futrolu za mobitel u obliku simpatična pingvina nije onaj tip ljudi koji je spreman raditi u nekom programerskom uredu u kojem je sve zadano i nema nikakvih mogućnosti za kreativnost.

Obrat radnoga procesa

Informatička alternativa — ljudi koji ne pristaju raditi za velike kompanije, ne piju Coca-Colu i protivnici su ekonomske globalizacije — postoji već dulje vrijeme i svakako zastupa drukčiji svjetonazor od, recimo, zaposlenika u Microsoftu, Nikeu ili McDonaldsu. I sve ih više ima. »Obrat radnoga procesa« o kojemu govori mladi Finac ne možemo shvatiti kao korjenit i radikalan rez s fetišizmom rada koji odlikuje američku i europsku kulturu još od vremena Karla Marxa i Henryja Forda. Ali u kontekstu teorije hakerske kulture kao duha informacionalizma, ovakva je teorijska studija nedvojbeno zanimljivo istraživanje, pokazujući da je — barem za neke — drukčiji svijet ipak moguć.

Tonči Valentić