Gola estrada

Je li moguće da nas je golotinja još kadra što zapaliti što uznemiriti? Ili je posrijedi baš njezin sretan brak s estradom — i za povrijeđene moraliste i za one žedne putenih nadražaja — pa svoj učinak u kazalištu i ne može tražiti kakvim drugim putem?

Ako je muški ili ženski akt jedna od nasušnih motivskih okosnica povijesti likovne umjetnosti, a suočenje s ogoljelim modelima nemimoilazna stavka likovne akademske izobrazbe, za kazališnu se pozornicu ne bi moglo reći da je jednako sklona, pa čak ni tolerantna, prema obnaženom ljudskom tijelu. Izazov za likovnu vještinu hvatanja ukoštac sa čudesnom oblikotvornošću prirode, no istodobno zaslugom iste vještine neizbježno uokvireno nekim ikonografskim kontekstom ili umjetničkom konvencijom, golo tijelo u izvedbi uvijek kanda ima šansu da se pojavi tel quel, nerijetko i da izričito obznani neposredovanost ikakvim civilizacijskim znakovljem, ali i da podsjeti na ukorijenjeni socijalni zazor — poput, svojedobno, performansa Toma Gotovca na zagrebačkim ulicama.

No, kako je zadugo pretežito bila napučena muškarcima — iz mnogih, pa i ćudorednih razloga — pozornica je tijekom svoje zapadnoeuropske povijesti golotinju pripuštala uglavnom kada i žene, kada je, dakle, žensko obnaživanje mogla iskoristiti u komercijalne, danas bismo rekli estradne (od franc. estrade — put, cesta) svrhe: tako primjerice u rimskoj mitološkoj pantomimi, gdje su se zamamne ženske figure antičkih božica pojavljivale jedva prekrivene prozirnim velovima. U 18. stoljeću, s profesionalizacijom glumica, stigla je i navada dramskih prizora silovanja koji su uključivali naglo trganje odjeće, pa i poneku razdrljenu grud — na veselje gospode u publici. U 20. se stoljeću golotinja reklo bi se osobito udomaćila nakon tzv. seksualne revolucije šezdesetih, rasprostrla ne samo po nudističkim plažama nego i po cijelom specijaliziranom i nespecijaliziranom tisku, uhodala u vizualnim medijima, postala zaštitnim znakom združenih likovnih i kazališnih snaga body-arta i, uopće, prestala biti tabu, pa se svaki moralist u tome pitanju može doimati samo kao namrgođeni Orao iz Muppet Showa, koji zgrožen opominje s govornice: »Gospodo, znate li da smo svi mi, ispod perja, goli, potpuno goli?!?!«

Neizvjesnost glede obnaženosti

Pikanterija estrade, međutim, potrebuje ćudorednu zabranu, pa koliko je zastarjela potonja, toliko se promašenom doima i prijelaz prve preko te navodno ukopane granice: samo je decentnoj malograđanštini, skučenih estetskih potreba, magnet za predstavu — na primjer, predstavu Blue room Davida Harea u Kazalištu Mala scena — neizvjesnost glede stupnja obnaženosti glavne glumice. Pogotovu kad se tome pridruži njezina vrijednost na estradnom tržištu — riječ je o Bojani Gregurić — kao i kad se njezinu pomno doziranom, plastificiranom, Barbie-seksepilu — na krevetu ispruženoj goloj silueti — povremeno ponudi pogled na golu stražnjicu još jedne estradne zvijezde — Tarika Filipovića... Treba li reći koliko su ti kazališni kadrovi glumačkog mesa doslovce funkcionalni, ne samo u smislu ovopozorničkih — riječ je o opetovanom, sretnom i nesretnom, sparivanju heteroseksualnih consenting adults, s dalekim, vrlo dalekim odjecima Schnitzlerova Kola — nego i onopozorničkih razloga, fleševa premijernih fotografa, a onda i osiguranih rasprodanih sjedišta?

Je li moguće da nas je golotinja još kadra što zapaliti što uznemiriti? Ili je posrijedi baš njezin sretan brak s estradom — i za povrijeđene moraliste i za one žedne putenih nadražaja — pa svoj učinak u kazalištu i ne može tražiti kakvim drugim putem? Brezovčev Kamov, smrtopis: Moulin Rouge u ZKM-u izvrnuo je to zajedništvo. Prije svega, pogled na golo tijelo pijanoga oca središnji je mitem Kamovljeve autografije prokletstva, posuđen iz biblijskog imaginarija, opsjednutog slikama ljudskog tijela u stanju obnevidjelosti, patnje i ekstaze, pa bi prigovarati režiserovim odlukama jeftinoću striptizerskog trika značilo promašiti izvedbeno rasprskavanje spomenutoga mitema duž čitave predstave. Ako estradna klopka Blue rooma kićenu pornografsku kostimografiju krijumčari u navodnu intimu, jer nezaodjenuta golotinja zapravo i nije zanimljiva, u Brezovčevoj predstavi nema krijumčarenja, nema aluzivna razotkrivanja, jer se izravnošću tabu krši, a pitanja oko njega uozbiljuju, za razliku od pornografske vizualne retorike kojom se on uspješno održava, istodobno se trivijalizirajući. Kada se i jave, bordelska ekipiranost jednako koliko i estradni kič tu su ogoljelo eksplicitni: ni Kamov ni Šnajder nisu mogli sanjati u čemu će, nakon represivnih obitelji, društva, geopolitičkog usuda i književnog blata, ljeta 2003. prokleti pjesnici morati ispirati svoju krv, znoj i suze.

Usplamtjela ljubavnička tijela

Obnaženost se, dakle, najprije natrpala znakovima — od biblijskih do pornografskih — a zatim pustila s lanca, između ostalog i kazališnog, upravo u trenutku u kojemu smo se, zamoreni značenjima, okrenuli jedinom opipljivu iskonu koji nam je na raspolaganju, njezinoj navodnoj neoznakovljenoj rudimentarnosti — recimo, golotinji usplamtjelih ljubavničkih tijela iz ITD-ove postave estradno razglašene Božanske gladi Slavenke Drakulić, ustrčalih u pijesku nigdine, da li zbog vlastita željena zaborava ili zbog civilizacijske napuštenosti?

Kada Bad. co svoj hod duž kvadrata zatvorskog dvorišta iz pred-post ratnoapokaliptične predstave Rebra kao zeleni zidovi Ivane Sajko smjenjuje koreografskom stilizacijom borbe Davida i Golijata, izvođači glave prekrivaju kapama, ali tijela obnažuju do pasa, kako bi se to zornije sučelila uzvišena jalovost uvježbana mišićja i njegov hipotetični prasak u nuklearnoj katastrofi. Ovdje golo tijelo ne privlači, ali i ne odbija zazornošću, samo opominje koliko je savršeno — čak i kada je patuljasto — u svojoj krhkosti. Konačno, i varljivo veseli estradni refren vamos a la playa, iskorišten kao glazbena podloga, makabrično evocira ironiju završnog oslobođenja od svih stega — kupku (golih?) tijela na postatomskoj plaži sudnjega dana.

Kazalište nam se, eto, prestalo sramiti. Ali kad odbaci sav svoj povijesno kodirani odjevni balast, golo tijelo na pozornici neizbježno će odbaciti i dugogodišnji metaforički kapital što mu ga namire filozofija. Što ćete, gola istina danas je prije — gola estrada.