Glad za strašću

Glad za strašću

Freyeva poslovična spektakularnost odnosi se, pored inzistiranja na glumčevoj pojavnosti i usredotočenosti, i na vješto komponiranje svih ekspresivnih kazališnih komponenti

It’s beyond my control, šapće se u onom filmu, i svaki senzibilizirani gledatelj pamti taj glasovni slijed kao i vezu slušateljice i šaptača. Protagonistima Božanske gladi ne ostaje ni to. Izuzme li se nešto malo mucanja na globalnom jeziku, njihova usta ne šapću ništa. A kad ne šapću, moraju ili ljubiti ili gristi. Darija Lorenci i Leon Lučev u režiji Damira Zlatara Freya, vrlo samostalnoj kazališnoj prilagodbi romana Slavenke Drakulić, rade i jedno i drugo. Upravo tim redoslijedom.

Damir Zlatar Frey slikom ustiju započinje uprizorenje Božanske gladi, da bi kasnije od govornog potencijala tog istog organa potpuno odustao, naglašavajući njegove performativne, mimske mogućnosti. Tako u predstavi koja pokazuje baš sve od ljudske anatomije, usta ipak ostaju najjače i zato ključno izvođačko oruđe. To nije slučajno, jer se i predložak, na ponešto manje spektakularan način od predstave, bavi podivljalom, patološkom i zapravo teško opisivom strašću. Doduše, postoje dva načina čitanja Božanske gladi — kao psihogram žene s dubokim ožiljkom seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu i kao nespretan ali odlučan i emancipiran završetak nesretne ljubavi. Kojem god se priklonili, Freyev scenski materijal odgovarat će, kako zbog čvrste strukture tako i zbog neverbalnog prikaza gdje se emocije čitaju iz pokreta i mimike, što rijetko kad nudi jednoznačnu interpretaciju.

Skokovi i šutnje

Predstava se sastoji od nekoliko jasno odijeljenih cjelina — od upoznavanja, jedine scene u kojoj glumci govore, preko prvog zanosa, tonuća u ljubavničku anoreksiju i raspadanje, do konačnog kanibalističkog sjedinjenja. Međutim, u romanu ispričanom iz ekskluzivne pozicije prvog lica, strast je ograničena na krute opise unutarnjeg pripovjedača, dok je kazališni gledatelj u poziciji promatrača, pa se ispovjedna komponenta gubi, što se u Freyevoj poslovičnoj spektakularnosti ponekad događa i s onom analitičkom, ili psihoanalitičkom, razinom. Zato predstava Božanska glad i jest i nije kazališni odgovor na roman i može stajati kao autonoman umjetnički čin, što je zapravo i jedino pravo vrednovanje adaptacije.

Nastala prema adaptaciji romana koju je napravio Darko Lukić, predstava je strukturno koncipirana na preplitanju statičnih slika — kakve su početna i završna, gdje ispod mirovanja pulsira unutarnja napetost; i jednako efektnih. iako izuzetno fizički zahtjevnih, brzih i prodornih prizora. Jedan od ključnih za razumijevanje predstave ali i za njezin tijek, onaj je kad se izvođači love po pješčanoj areni male &TD-ove dvorane. Prvi put to čine u želji konačne tjelesne spoznaje, drugi put da provjere koliko su zaista bliski, dok treći put taj ritual postaje makabričan, s jasno zadanim ulogama lovca i lovine. Nakon te posljednje trke, kad je scena prekrivena zlokobnim rogovima, koji osim u asocijacijama nose nasilni naboj i samom pojavnošću, dolazi vrhunac predstave, planirano i priželjkivano sjedinjenje.

Kobni trokut

Osim intenzivne, zaista do granica poistovjećenja dovedene glume, Frey je s izvođačima radio i na kretanju cijelog tijela. S te strane, od ipak, i zbog zadatosti uloge, ukočenijeg Leona Lučeva, uspješnija je Daria Lorenci, čije tijelo pokret osjeća prirodnije, a i taj pokret može intenzivirati do krajnjih granica upravo zbog svoje pokretačke, osnovne pozicije u drami. Dobra podjela je pola posla, i upravo je podjelom Frey uspio dobiti sve što je htio: ženu toliko jaku i odlučnu da joj konvencije ne predstavljaju prepreku, i njezin antipod — zgodnog ali mekanog muškarca bez previše samosvijesti. Između protagonista ključnu je katalizatorsku ulogu odigrala Nataša Janjić, pojavnošću podsjećajući na detalje starijih Freyevih koreodramskih istraživanja.

Spomenuta Freyeva poslovična spektakularnost odnosi se, pored inzistiranja na glumčevoj pojavnosti i usredotočenosti, i na vješto komponiranje svih ekspresivnih kazališnih komponenti. Pijesak kao izuzetno podatan scenografski materijal, koji osim samo podloge za ispisivanje tragova tijela ili riječi, ima i vizualnu ali i zaumnu, zagušujuću funkciju, nije novost, kao ni njegovo kapanje okupano trakom svjetla. Ipak, Frey namjerno koristi citate i svjestan je toga, jer im može dati novo značenje. S druge strane, u isti sklop ulazi i provjereno uspješna glazba Hrvoja Crnića Boxera, na čijoj se snazi, ali i glasnoći, povremeno i pretjerano inzistira a čija kvaliteta to ne može izdržati.

Unatoč svim tim vizualnim i auditivnim efektima, a možda i baš zbog njih, Božanska glad ostaje na razini idealizirane manifestacije i ima onu mjeru svjesne ilustrativnosti koja otvoreno provokativnom materijalu, zbog toga podložnom manipulaciji i nekritičkom prihvaćanju ili odbijanju, pristupa izvana. Međutim, gledatelj s nje neće otići nezadovoljan ili nezadovoljen, možda tek s malo jačom željom za zadovoljenjem. Ukratko, Božanska glad možda i nema privlačnost kakvu se od nje očekivalo, ali ostavlja mogućnost gledateljskog nadopisivanja i sigurno nije predstava koja se lako zaboravlja.

Igor Ružić