Enigmatični horror vacui

Enigmatični horror vacui

Zgusnuti scenarij slavnoga Toma Stopparda zahtijeva posvemašnju koncentraciju i povijesnu potkovanost, a ni one počesto nisu dovoljne za suvislije praćenje radnje

Sofisticirana špijunska drama rađena u klasično-staromodnoj maniri filma četrdesetih, i ponekom noir-komponentom (misterioznom i ambigvitetnom fatalnom ženom, primjerice, koja je na indirektan način i okosnica priče), zapravo je smještena u kontekst Drugogq svjetskog rata i orijentirana na pokušaje britanske tajne službe da razbije njemački šifrirani kod — takozvanu enigmu. (Pritom je njihov stacionar čuveni Bletchley Park, koji je kao baza u stvarnosti bio toliko vrhunski čuvana tajna da je njezino postojanje otkriveno tek početkom sedamdesetih.)

Podjednako enigmatičan, nažalost, ovdje je i zgusnuti scenarij (koji zahtijeva posvemašnju koncentraciju i povijesnu potkovanost, a koje počesto također nisu dovoljne za suvislije praćenje radnje) slavnog Toma Stopparda (dobitnika Oskara za Zaljubljenog Shakespearea te potpisnika takvih vrhunskih ostvarenja poput Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi, Carstva sunca ili Gilliamovog Brazila). Adaptacija je to romana Roberta Harrisa, a Stoppard ne uspijeva dostatno simplificirati kompliciranu priču; čak štoviše — ulazi u nepotrebno prenakrcavanje detaljima koji zamagljuju njezinu jasnoću. Taj tekstualni horror vacui pritom je u neskladu s razvučenošću radnje te doziranom mlitavošću iste, bez pravog poleta, entuzijazma i razigranosti sa strane njezinih tvoraca, odnosno povratnih informacija napetosti i uzbuđenja kod gledatelja.

Mlačne prozne eskapade

Općem zbrčkanom a jednoličnom tonu pridonosi i mlačan nastup Dougraya Scotta, inače solidna britanskoga glumca sa širokim rasponom tumačenih karaktera u svojoj filmografiji (od zlikovca u Nemogućoj misiji do Pepeljugina princa, a kojeg ćemo uskoro moći gledati i u Cavaninoj Ripley’s Game) koji pomaknutost i teško mentalno i emotivno stanje njegova briljantnog matematičara — razbijača šifri sugerira fizičkom iznurenošću i zapuštenim imidžem odnosno polu-tupim pogledom kojeg zadržava do samoga kraja. Korektan posao odradili su (ovdje neugledna) Kate Winslet te Jeremy Northam kao samodopadni Wigram; pri čemu je Winslet za ulogu dobila i nekoliko priznanja (Evening Standard British Film Award, Empire Award), dok je redatelju (autoru ostvarenja poput Gorila u magli, Nell ili Svijet nije dovoljan) priznanje pružio Hamptons International Film Festival, iako ove intelektualne izlagačke eskapade zasigurno nisu ono najbolje što bi on mogao pružiti.

Katarina Marić