Drukčiji od drukčijeg

Drukčiji od drukčijeg

Što ti je sudbina hrvatskog dokumentariste! U svom, ne predugom, životu Aleksander Stasenko (1933-1990) napravio je impozantan broj filmova: dvadeset tri — jedanaest u amaterskoj, dvanaest u profesionalnoj produkciji — većinom dodumentarce. U pregledu povijesti hrvatske kinematografije Ive Škrabala 101 godina filma u Hrvatskoj, 1896-1977. Aleksandra Stasenka spominje se, međutim, samo jedanput: Lordan Zafranović... »snimio je nekoliko kratkih filmova u vrlo aktivnom splitskom Kino-klubu / u kojem su vodeći autoriteti bili Ivan Martinac i Aleksandar Stasenko/... « Krivo! Aleksandar Stasenko nije snimao nijedan film u splitskom Kino-klubu. Bio je on isuviše individualac, isuviše čovjek na svoju ruku da bi otrpio režim i tako radoznale, drukčije radoznale sredine kakva je tada bio Kino-klub Split. Poetika splitskoga kluba bila je drukčija u odnosu na vladajuće trendove onodobne hrvatske i jugoslavenske kinematografije. U kontekstu drukčijeg Stasenko je, međutim, bio drukčiji i od drukčijeg.

U povodu 70. godišnjice autorova rođenja priređen je 7. travnja 2003. u Zagrebu, na tribini Autorskog studija, Hommage Aleksandaru Stasenku. Prikazani su Pogled u sumrak, po mnogim mišljenjima Stasenkov najbolji film, te televizijski, kulturtregerski film Bogdana Žižića Aleksandar F. Stasenko, svojevrsni in memoriam u kojem o prijateljevanju sa Stasenkom i njegovim djelom govore Andrija Pivčević, Mato Kukuljica i Josip Genda. Na samoj tribini, uz potpisnika ovih redaka, nastupili su Bogdan Žižić i Petar Krelja.

Životni film

U Žižićevom filmu izdašno su citirani mnogi Stasenkovi radovi. I tom filmu treba zahvaliti dojam koji će ponijeti s projekcije svaki iole upućeniji filmski gledatelj: zaista jest istina da svaki (dobar) režiser cijeloga života snima tek jedan film. Jer u Žižićevom repetitoriju iz stasenkologije redaju se citati iz Stasenkovih i amaterskih i profesionalnih radova; uz dokumentarce bilo je tu i kratkih igranih filmova, filmova crno-bijelih i u boji, no svejedno, mi sve vrijeme nikako da se otrgnemo dojmu kako je riječ o jednom-jedincatom filmu. Film je to pun gustih, zamišljenih, pretežito krupnih kadrova izboranih patničkih lica, drhtavih tromih pokreta, potmule atmosfere, kadrova punih dalekosežnih esejističkih asocijacija, često nimalo optimističnih, a duboko doživljenih, očajničkih i usamljeničkih.

Rijetko kad u hrvatskom filmu krupni — taj tako često zloupotrebljavani plan, ima toliko opravdanja kao u Stasenka. Stasenkovi su krupni planovi i detalji iznimni i dojmljivo ciljani, pomno traženi. Kao da se za svaki svoj krupni plan grčevito s nekim bori, traži nekakvo svemirsko pravo na nj. I stječe to pravo, uvijek iznova, pomnošću promatranja, posvećenošću boli svojih junaka, strašću kojom je udubljen u njihove muke, u njihovu i svoju samoću i trpljenje.

Sin ukrajinskog emigranta čije je posljednje dane tako fascinantno donio u Pogledu u sumrak, Stasenko će se predano prepustiti filmu, žrtvujući mu i sveučilišnu karijeru, gotovo i fatalistički i infantilno poistovjećujući film i život, jednako nestvarno i jednako kruto realistično. Naslovi njegovih filmova kao da ispisuju jedan program, jedan koncept življenja, jedan esej o budućem shvaćanju poslanja i opusa. Moguće je, razumljivo, sve protumačiti i kao igru riječi, no poslušajte: nakon Pogleda u sumrak, Život se nastavlja, Svi dani kao jedan, Sve godine u jednoj noći, pa Posljednji i Poslije potopa...

Poništavanje stvarnosti

Kod rijetko koga naići ćete na tako bolnu realističnost kao u Stasenka, a istovremeno i na toliki stilizacijski odmak od stvarnosti. Forsirajući krupni plan do razmjera nezabilježenih u hrvatskom filmu, fantastično se dakle približavajući životu, Stasenko ostvaruje začudan efekt: krajnjom stiliziranošću poništava život i stvarnost. Tako Stasenkov fatalizam postaje gotovo samosvojan obred, čin koji se opire prvoloptaški shvaćenom realizmu, trajanje koje teško smještamo u konkretan svijet. Kao što, na kraju, i Stasenkove filmove i cijeli opus teško katalogiziramo u kontekst razvoja hrvatskog — bilo amaterskog bilo profesionalnog, filma.

Čini se da je Aleksandar F. Stasenko bio još jednim usamljenikom i prokletnikom hrvatskog filma.