Vijenac 238

Kolumne

Joško Marušić: ALKEMIJA ANIMACIJE

Djeci nije svejedno

Bez pretjerivanja: naši klinci gledaju zadnje smeće jeftine, trivijalne produkcije, uglavnom iz poluanonimnih europskih i kanadskih produkcijskih izvora

Djeci nije svejedno

Bez pretjerivanja: naši klinci gledaju zadnje smeće jeftine, trivijalne produkcije, uglavnom iz poluanonimnih europskih i kanadskih produkcijskih izvora

Prošloga vikenda odlučio sam se na pomalo bizarnu avanturu TV-kritičara crtića. Proučio sam TV-program u tjednom tisku, provjerio ga na teletekstu, navio sat i ugurao se među male gledatelje kojima je televizija namijenila animacijske mrvice.

Nisam doista od onih koji televizijski program s pravom uzimaju kao simbolični medij iskaljivanja svojih frustracija prema društvu i dvojbenim nijansama njegova ustroja, konačno i sâm sam dugo godina bio urednik na televiziji i znam je napamet, ali doista, kad je o crtićima riječ, onda bi ova rubrika s pravom trebala promijeniti naslov iz ...alkemija u kemijanje.

Bez pretjerivanja: naši klinci (kojima je to valjda namijenjeno) gledaju zadnje smeće jeftine, trivijalne produkcije, uglavnom iz poluanonimnih europskih i kanadskih produkcijskih izvora. Svaka čast mojoj simpatičnoj prijateljici, urednici Vesni Sudar, ali dio televizijskog programa koji je unutar (valjda) filmske strukture namijenjen crtićima doista se doima poput video- i audiodepoa. Kao, djeci je svejedno, glavno da su crtići. Bez ikakvih kriterija, bez ikakva smislenog sustava izbora. »Pa to gledaju i europska djeca...«, reći će uvijek spremni prekosavski demagozi, ali takvu rečenicu izreći u gradu koji je sinonim za animaciju doista je bogohulno. No, što očekivati od Televizije koja Dane hrvatske televizije (u Opatiji) mrtva-hladna identificira s estradom? Cjelokupan godišnji proračun za crtiće na našoj televiziji jednak je trošku jednog jedinog aranžmana za interpretaciju jedne pjesme koju su tamo arlaukali neki kupaonski pjevači.

Ništa bolje ne mogu reći ni o programu crtića na TV Novoj. Ona se, čini se, natječe s Hrvatskom televizijom, tapkajući po njezinim smrdljivim tragovima.

Kretenska ljiga

Počeo sam gledati u petak navečer. Prije dnevnika više nema sigurnog termina za crtić. Nekadašnjim kultnim terminom Laku noć djeco sad se očito koriste roditelji kad se s djecom opraštaju prije njihova odlaska — u život. Krevet više jamačno nije večernji inventar.

Ali, ne lezi vraže! Eto ti prije dnevnika crtića simpatična naslova Samo reci ne. Ta kretenska ljiga u produkciji kanadske Antene 2 tobože upozorava djecu da ne nasjedaju šarenim laskanjima mogućih pedofila. Nekakav odvratni kukac odgovara curicu da se ne da fotografirati slatkorječivoj gospodični, ali nisam siguran da taj kukac nije poslije pipkao tu curicu. Možda ovi crtići i spasu neku djecu od opasnosti urbanoga razvrata, ali više od toga regrutiraju i daju neke zanimljive ideje novoj vojsci pedofila.

U subotu je Televizija za crtiće rezervirala termin između osam i pedeset i devet i četrdesetipet ujutro.

Počinje francuskom serijom Campi-Campi, o nekakvim psima. Doista, jeftino i nemaštovito. Nakon toga ide Crni gusar, realistično stilizirana priča poznatoga književnog predloška. Taj film je s titlovima, što hoće reći da je za nešto stariju djecu, koja će crtić tako odčitati umjesto odgledati.

Slijedi očajni francuski crtić (odakle našoj Televiziji toliko ljubavi za francuske crtane filmove? Osobno poznajem sva tri njihova animatora!) Grizli iz serije Yakari. To je, tobože o maloj Indijanki (Walter Neugebauer trebao bi se okretati u grobu, sjetimo se samo legendarnog i antologijskog stripa Tom i malo Medvjeđe Srce). No, sumnjam da na hrvatskoj televiziji itko znade tko je bio Neugebauer.

Navečer u devetnaest i pedeset tri na drugom programu ide crtić Selena i Zlatan. Čista i neuvijena prijevara. Tu, naime, uopće nema animacije! To je jednostavno — videostrip, kakvih bi nekoliko tjedno mogli proizvesti naši učenici Škole za primijenjenu umjetnost i dizajn.

Iste te subote, između osam i deset i četrdeset pet ujutro, na drugom televizoru gledao sam crtiće na TV Nova.

Stilizirana erotika

Digimoni, Mjesečeva ratnica, Iroman, Transformeri... Sve science fiction radovi, očigledne stripovske provenijencije i dalekih japanskih uzora. Mjesečeva ratnica nudi i stanovitu stiliziranu erotiku na način kako ostarjeli strip-crtači zamišljaju erotske snove starije dječačke dobi.

U nedjelju su crtići na Hrvatskoj televiziji najprije između osam i petnaest i devet (ujutro, naravno). I kad su crtići u pitanju, ne drže se programa. Očekivao sam nekakva Potepuha, a dobio sam 3D-vježbicu na glazbenu temu Lijepog plavog Dunava. Stari (bojim se — pedofil) s brčinama odveo je našega junaka na vožnju balonom, i to kroz — svemir. Tamo je dečko ulovio zvijezdu koju je donio razdraganim roditeljima za ručak.

Slijedila je epizoda Riječni spasilac iz serije Mali leteći medvjedi (iako je riječ o našoj seriji, Televizija im u naslovu uporno, pogrešno tepa — medvjedići). Danas, petnaest godina nakon što je ta serija proizvedena, vidim hrpu nepodnošljivih snimateljskih i kopističko-kolorističkih pogrešaka, no svejedno, to je najbolje što su naša djeca za vikend mogla vidjeti.

Najmanje deset minuta od termina rezervirana za crtiće ukrale su reklame za odrasle i neshvatljivo televizijsko samoreklamiranje vlastitih emisija koje slijede toga dana i tjedna.

Novi termin za crtiće te iste nedjelje je između jedanaest i dvadeset pet i podneva.

Odgledao sam Munčiće (epizoda Kip), sasvim pristojan uradak. Likovi su stilizirani medvjedi (dizajnirani kao lutke), i premda je za moj ukus sve to malo previše infantilno, ovaj crtić zaslužuje pohvalu. Slijedi Cocco Bill po glasovitom Jacovittijevu predlošku i iz te činjenice proizlazi i sav njegov problem. Taj očajni crtić na svu sreću ne može upropastiti sjećanje na izvanvremenski stripovski uzorak.

Prijepodnevni program završava sa Zvonkom (u originalu: Toy’s Adventures), doista korektnim lutka-filmom.

Dok je na prvom programu trkeljao Milan Bandić u emisiji Nedjeljom u dva, na drugom programu prikazao se profesor Baltazar. Ta legendarna serija kvalitetom i ukusom djeluje poput dragocjena fosila i više nas vrijeđa podsjećajući nas što bismo mogli i trebali no što nas veseli.

Navečer, na istom tom drugom programu, dok odrasli već zijevaju jer će se nakon dosadnoga iračkog rata morati vratiti uskoro još dosadnijem Bliskom istoku, odgledao sam crtić iz serije Muha. Beznačajan i neuvjerljiv uradak prilično pristojne animacije.

Naravno, jasna vam je poenta moga razglabanja: Molim vas, k’o Boga vas molim, ljudi na televiziji, znam da vam se fućka, ali dajte da konačno počnemo proizvoditi vlastite crtiće za vlastite gledatelje! Crtiće koje ćemo prodati Europi, pa makar nas neki čangrizavi tamošnji Joško pljuvao u tamo nekim njihovim »Vijencima«.

Vijenac 238

238 - 17. travnja 2003. | Arhiva

Klikni za povratak