Čovjek u žrvnju povijesti

Ciklus filmova Istvána Szaba u organizaciji Filmskoga centra

István Szabó (rođen u Budimpešti 18. veljače 1938), jedan od velikih ne samo mađarskih nego i europskih redatelja, u nas je ponajprije poznat po filmovima iz osamdesetih, rađenima u zapadnonjemačko-mađarsko-austrijskoj bogatoj koprodukciji — Mephisto (1981), Pukovnik Redl (1985) i Hanussen (1988) koji su osvojili niz čuvenih svjetskih nagrada, a i u nas izazvali znatno zanimanje gledatelja. U njima se provlači jedna od stalnih tema autorova opusa — sudbina zanimljivoga pojedinca kojega društveni sustav (u prvom i trećem filmu nacistički, u drugom austrougarski) najprije potpuno iskoristi, pružajući mu iznimne povlastice da bi ga na kraju uništio. Mlađim bi gledateljima pak ponajprije mogao biti poznat jednako atraktivan, također u koprodukciji više zemalja snimljen film Stoljeće ljubavi i mržnje (Sunshine, 1999) o sudbini mađarske židovske obitelji od posljednjih godina Austro-Ugarske do pada komunističke vlasti u Mađarskoj. Film je u nas prikazan samo na videu i HTV-u, što govori tek o promjeni kinoprikazivačke politike, a ne i o vrijednosti filma, jednog od najboljih, a i za široku publiku vrlo atraktivnih europskih ostvarenja kraja prošlog stoljeća, za koji je Szabó nagrađen Zlatnim globusom za režiju.

Prednost nekomercijalnog

Iako su i njegovi raniji mađarski filmovi, prikazani u ciklusu Filmskog centra, stekli ugledna međunarodna priznanja, manje je poznato da mnogi kritičari tvrde kako su barem jednako vrijedni kao navedene koprodukcije s mnogo širim svjetskim odjekom. Ti su mađarski filmovi na stanovit način autorski još dosljedniji, jer su stvoreni u sustavu u kojem se producenti nisu brinuli o komercijalnom uspjehu, a pritisak moguće cenzure navodio je autora na veću inventivnost u nalaženju filmskog postupka kojim će neizravno (što je za film uvijek bolje, a u tadašnjim je uvjetima omogućavalo i izbjegavanje ideoloških osuda) iskazati svoj svjetonazor po kojem prijelomni povijesni trenuci i dramatični društveni preokreti lome ideale, a nerijetko i uništavaju život pojedinca.

U njegovu prvencu Vrijeme sanjarenja (Álmodozások kora) 1966, nagrada u Locarnu za najbolji debitantski film) to se događa mladoj generaciji u suočenju sa stvarnim životom, a na stanovit način to se zbiva i s protagonistom njegova najosobnijeg filma Otac (Apa) 1967, dioba Grand prixa u Moskvi, posebna nagrada žirija u Locarnu), gdje je upotrijebio mnoge autobiografske elemente za kreiranje glavnoga lika koji istražuje smrt rano preminula oca. Igra ga András Bálint, koji je u toj ranoj fazi njegov stalni glavni muški lik, svojevrstan autorov alter ego na ekranu, mladić kojega u svakom filmu na drukčiji način lome dramatični i tragični događaji, ali koji preživljava gubeći ideale i tako sazrijevajući na način koji je po Szabu bio jedino moguć u tadašnjem socijalističkom sustavu, što je neizravna (pa stoga cenzuri manje sumnjiva), ali vrlo žestoka kritika tadašnjih odnosa u društvu.

Kompleksnost Szabóva prosedea u kojem su uvijek u prvom planu odnosi protagonista koji nose snažan emocionalni naboj, a tek kao naznake u pozadini se javljaju dramatična zbivanja poput Drugog svjetskog rata ili mađarskog ustanka 1956. te problemi koje pojedincu donosi autoritarni društveni poredak, vidljiva je posebice u njegovu najboljem filmu iz tog razdoblja, Ljubavni film (Szerelmesfilm, 1970) koji je bitno pridonio uvjerenju da je mađarska kinematografija toga doba jedna od vodećih u Europi. Sadašnjost je filma putovanje vlakom mladića Jancsia (opet András Balint) u Francusku i njegov posjet djevojci Kati koja je pobjegla iz Mađarske nakon sloma pobune 1956. Veći dio filma tvore njegova sjećanja o tome kako su se nakon smrti njegova oca on i Kata našli u istoj obitelji te kako je nakon početnih sukoba među njima najprije nastalo duboko prijateljstvo, a potom i ljubav koja se strastveno obnavlja tijekom njegova kratkog boravka, nakon kojega niti on može ostati u inozemstvu niti se Kata može vratiti u domovinu te će se uskoro oboje pomiriti s činjenicom da su njihovi osjećaji nemoćni protiv sudbine koju je im je nametnula činjenica da su rođeni u zemlji u kojoj su vanjske okolnosti slomile individualne težnje. No, nisu samo politička intrigantnost i kritičnost, povezane s velikim režijskim umijećem dovele Szaba (a i još neke mađarske autore) u središte pozornosti međunarodne filmske javnosti. Tomu je vjerojatno bitno pripomogla činjenica da se Szabóv filmski izraz vidljivo oslanja na tada još vrlo živ modernizam iniciran francuskim novim valom (a prije toga, ali s manjim međunarodnim odjekom, poljskom kinematografijom druge polovice pedesetih).

Perfekcionizam detalja

No, u svom vjerojatno najboljem filmu Povjerenje (Bizalom, 1980, Srebrni medvjed za režiju u Berlinu) Szabó se, svjestan da je vrijeme novovalovskoga modernizma prošlo, priklanja klasičnom filmskom pripovijedanju u kojem nema vrlo uočljivih redateljskih zahvata, ali se majstorstvo pokazuje u načinu stvaranja atmosfere i perfekcionizmu svakog detalja. To je također neobična ljubavna priča o dvoje ljudi koji se potkraj Drugoga svjetskog rata (iako se nikad prije nisu vidjeli) moraju predstavljati kao bračni par da bi izbjegli hapšenje. Tu je najjasnije vidljiva još jedna Szabóva trajna odlika — pokazujući odjeke i posljedice užasa pojedinih zbivanja na osjećaje i psihu pojedinca postiže još tragičniji dojam no što bi ga ostvarilo vizualno rekreiranje tih strahota.

Nakon toga samo u njegovu jedinom potpuno mađarskom filmu Slatka Emma, draga Böbe (Édes Emma, drága Böbe — vázlatok, aktok, 1992), jednom od najboljih prikaza kako tranzicija mijenja svijest pojedinca u bivšim socijalističim zemljama, protagonisti su obični ljudi, dok su u koprodukcijama (vjerojatno i zbog potrebe da se zainteresira producente) to izmišljeni ili stvarni likovi koji uživaju veliku popularnost ili odlučno djeluju na zbivanja u svom vremenu (iako ih na kraju ona uništavaju kao i običnog čovjeka). Iako su ti filmovi glamurozniji i privlačniji širokoj publici, a istodobno i visoke vrijednosti, ipak ne nadmašuju svojim dometima mađarske filmove u kojima je Istvan Szabó pokazao kako je drama običnoga čovjeka vjerojatno najbolje zrcalo tragičnosti povijesnih zbivanja.