Budno oko Velikoga brata

Budno oko Velikoga brata

Tajna Kachynine snažne i sugestivne umjetnosti velikim dijelom leži u suradnji s briljantnim scenaristom Janom Prochazkom šezdesetih godina, kada je dvojac zajedno stvarao djela čijim je suptilnim kritikama pomicao granice dotadašnje nedodirljivosti režima i same Komunističke partije

Cijenjeni češki redatelj Karel Kachyna, čijoj je retrospektivi posvećen posljednji Tjedan češkog filma već tradicionalno održan u zagrebačkoj Kinoteci, u domovini je najpoznatiji po psihološkim dramama. No tajna njegove snažne i sugestivne umjetnosti velikim dijelom leži u suradnji s briljantnim scenaristom Janom Prochazkom šezdesetih godina, kada je dvojac zajedno stvarao djela čijim je suptilnim kritikama pomicao granice dotadašnje nedodirljivosti režima i same Komunističke partije.

U svoja dva najbolja filma — Uho i Kočija za Beč bili su daleko od političke krotkosti u tolikoj mjeri da su oba djela etiketirana zabranom prikazivanja — Uho čak dvadeset godina, sve do 1990.

Minimalistička slikovnica — Kočija za Beč (Kocár do Vidne, 1966)

Ratna drama; ujedno prekrasna priča o ljubavi i mržnji i o vječnoj tankoj granici među njima; odnosno ratu kao pojavi iz koje nitko ne izlazi kao pobjednik već svi bivaju žrtve, Kočija za Beč zapravo je iznimno minimalističan film. Sniman u sugestivnoj crno-bijeloj fotografiji, na jednom mjestu (šuma) i s kratkim razdobljem tijeka radnje (dan do dva), te gotovo bez teksta (a Kachyna je i inače sklon kazivanju slikom i najjači upravo pri minimalnoj potrebi oslanjanja na scenarij, odnosno maksimalnom prepuštanju slici koja pokreće i priču), film preko jezične barijere svoja tri protagonista ukazuje na svu nepopravljivu razdvojenost njihovih svjetova; egzistencijalnu osamu te puko nerazumijevanje preko — već na prvi pogled vidljivih monoloških komunikacija, a koje zadiru puno dublje.

Naime kad češku udovicu dva njemačka dezertera prisile na vožnju do granice, u njoj buja nijema mržnja i želja za osvetom, no s vremenom razvija i neke drukčije, jednako snažne osjećaje prema mlađem, vedrom i dobrodušnom vojniku. Te iako jedno drugo ne razumiju riječima, čak iako se među njima možda i ne razvija prava ljubav ali svakako očajnička potreba za čovječnošću, oni se poznaju u svojim srcima. Ipak, gruba stvarnost i hladna zasljepljenost konačno ih dohvate i klasični happyend jednostavno je nemoguć.

Partizani ocrtani mračnim bojama stvorili su nacionalne kontroverze i tabu oko Kočije za Beč, no snažna međunarodna pažnja koju je svojevremeno izazvala izvukla ju je iz sivila potonuća na cenzorskim policama — sudbine kakva je zadesila još jedno remek-djelo Kachyne/Prochazke — Uho.

Orvelijanska realnost — Uho (Ucho, 1970)

Mučno paranoidno stanje oportunističkog komunističkog birokrata koje kulminira u dugoj noći nakon partijske zabave — sve do ranih jutarnjih sati, prikazano je kroz tenziju spoznaje junaka da bi upravo on mogao biti sljedeća žrtva čistke vlastita totalitarnog režima, upravo zbog brojnih uha — prisluškivača postavljenih po kući.

Sve je očitovano kroz neskladan — kompleksan i zagrižljiv odnos sa suprugom (fenomenalna Jirina Bohdalova), a koji istinski iščitavamo tek naknadno, jer supružnici su tek naoko u središtu redateljeva interesa. Zapravo se pod krinkom intimistične psiho-drame suptilno gnijezdi provokativan politički triler, izveden u maniri film-noira, i koji u konačnici funkcionira kao analogna opresija dvaju mogućih odnosa — među individuama (bračnog) s jedne, odnosno među građaninom i njegovom državom (političkog) s druge strane. Oba pritom podliježu tajnama i lažima, ogorčenosti i uništenim idealima; od Kachyne maestralno podcrtanima fotografijom dubokih crno-bijelih sjena te fish-eye tehnikom realiziranih noćnomornih retrospektivnih flashbackova.

Taj psihološki rat međutim završava ironično — ambigvitetno otvoreno, odnosno po jedinom mogućem scenariju — onom Velikoga Brata. A ironična je ujedno i sama činjenica da inicijalna zamijećenost filma zbog njegova hrabrog iskoraka 1970, dvadeset godina kasnije neminovno gubi na izvornoj snazi poruke, te film umjesto originalne tenzičnosti pretvara u doduše vrijedan i estetičan dokument, no prije svega samo u — izvrstan film. (1990. redatelju je priskrbio i nominaciju za Zlatnu palmu).

Makrokozmos u mikrokozmosu — Smrt prekrasnih srndaća (Smrt krásnih srncu, 1986)

Političkim prilikama, onima Drugog svjetskog rata, bavi se i Smrt prekrasnih srndaća, film kojeg je Kachyna snimio prema autobiografskoj prozi Ota Pavele, a u kojoj pisac progovara o iskustvima svoga djeda — strastvenog ribiča, i uspješna prodavatelja usisavača. Dolaskom nacističkog okupatora u natuknici saznajemo da su on i čitava obitelj (supruga i tri mala sina) ugroženi kao Židovi, pri čemu Kachyna decentnim nespominjanjem te činjenice kroz čitavu prvu polovicu filma ukazuje na nevažnost istog, osim u očima jednoumnih ljudi. Trenutak je to ujedno u kojem film iz opće laganog, humorom i udivljenjem prema prirodi prožetog tona prelazi u nagovještavajuće težak, čak komoran i finalno tragičan.

Makrokozmos koji se ogleda i u svakom pojedinačnom mikrokozmosu reflektira se upravo kroz značenjem bremenit naslov djela — onog trenutka naime kada junak prekrši svoje Zlatno pravilo o nepovredivoj nedodirljivosti prekrasnih šumskih srndaća »s očima ljepšim od ljudskih« kao potencijalnoj hrani, tada nastupa i njegov pad. Nastojeći zaštiti sinove od muka logora i nahraniti ih u općoj nestašici, on ubija tu za njega svetu životinju. I kao što je na početku filma hranjenje njome predstavljalo primanje zdravlja, jednako tako sada njezina smrt iz nužnosti adekvatno nagovještava smrt onih kojima će opslužiti.

Poput kakva strašna proročanstva bajke, Kachyna zapravo uvodi surovi realizam u ovu inače po svemu elegantnu mješavinu žanrova, te srndaća postavlja na počasno mjesto mitskog psihopompa (isti metaforički simbolizam ta životinja ima i u kratkom pojavljivanju u Kočiji za Beč), što mu je počesta funkcija i u vjerovanjima mnogih naroda.

Katarina Marić