Arheologija nasilja

Arheologija nasilja

Scorsese je bio i ostao veliki redatelj New Yorka. Premda su ga zasjenile vlastite aspiracije, on je njegov intimni kroničar i njegov prijatelj. On promatra krvavu njujoršku prošlost kako bi je usporedio s krvavom (političkom) sadašnjošću

Brižljivo i pomno pripreman projekt Martina Scorsesea Bande New Yorka stvorio je u autorovih predanih obožavatelja slutnju razočaranja. Najprije su uslijedili medijski tekstovi o redateljevim kompromisima s bahatim producentom Harveyjem Weinsteinom, koji je očekivao da će mu Scorsese podariti nekakvu Miramaxovu verziju Titanica, a dobio je Antititanic. Potom je Ground Zero gurnuo Bande u neodredivu odgodu. TF nije lijepo da se u trenutku američke nacionalne homogenosti prekopava po bespućima njujorške povijesti, pričajući o vjerskoj i rasnoj netrpeljivosti, borbama tek prispjelih irskih katolika s protestantskim strosjediocima. A nije lijepo ni prikazivati vatrogasce, nove njujorške junake, kao nasilne suparnike koji, zaokupljeni međusobnim okršajima ostavljaju plamen da bukti.

Nikakav mirakuil

Mrlje iz prošlosti treba pažljivo izbrisati. Koliko je tih mrlja ostalo izbrisano iz integralne verzije filma, ostaje nepoznanica, jer je Scorsesejev osobni ep skraćen na 165 minuta od navodnih 220. Ne, nismo razočarani. Ali se nije dogodio nikakav mirakul. Dakako, riječ je o hrabru, ali nipošto prekretničkom komadu, premda nas povijest i film uče da je gotovo svaka nacija, pa tako i ona američka, rođena u krvi i nasilju. Sjetimo se Griffitha (šifra: Rođenje jedne nacije, Netrpeljivost), čiji je gigantizam odveć drag Scorseseju, koliko god ga pokušava združiti s Fullerovim intimizmom. Zato ni njujorška tragedija stavljena pod Scorsesejev mikroskop, nije nikakava epohalna novost.

No, Scorsese je bio i ostao veliki redatelj New Yorka. On je njegov intimni kroničar i njegov prijatelj. On promatra krvavu njujoršku prošlost kako bi je usporedio s krvavom (političkom) sadašnjošću, premda su ga zasjenile vlastite aspiracije. Jer, Bande su ponajprije politički film. Tako Vrijeme nježnosti ovdje postaje vrijeme brutalnosti, uz mnoštvo razjarenih bikova i dobrih momaka koji se sukobljavaju na ulicama zla. Arheologija nasilja ovdje pulsira poput neugasla vulkana. Na taj način sva energija filma počiva u njegovoj uvodnoj i finalnoj sekvenci. Starosjedioci, predvođeni dikinsovskim likom Billa Mesara, sukobljavaju se s irskim doseljenicima, koje predvodi Vallon. Između njihovih plemenskih ritualnih sukoba i balkanske klaonice devedesetih gotovo da i nema nikakve razlike. To su sukobi u kojima caruju balvani, močuge, vampirskom preciznošću izoštrene kljove, noževi, šake, sjekire i mesarske kuke.

Plati pa živi

U završnom boju, fregata će biti crvena od krvi, kad se dio stanovništva pobuni protiv apsurdna zakona glede obvezatne regrutacije (samo oni povlašteni, koji su platiti tristo dolara, mogli su izbjeći odlazak u građanski rat). Plati pa ostani živ. U Bandama je jako skupo biti pacifistom. Jer, nasilje počiva na netoleranciji i političkoj moći. No, premda je kao polazišna točka za naslov filma autoru poslužila knjiga kroničara Herberta Ashburyja iz 1928. godine, Scorsesejeva adaptacija po svom je senzibilitetu mnogo bliža povijesnim romanima E. L. Doctorowa i Gorea Vidala, koji su u svom prekopavanju po američkoj povijesti voljeli revidirati pamćenje, secirajući nemilosrdne zakulisne borbe glasačkih mašinerija, korumpirane političare i svakovrsna podmetanja.

Zato moramo oprostiti Scorseseju na ponekom povijesno neutemeljenom detalju. Flota nije nikad gađala grad. A Barnumovu zgradu nije progutala vatra. Ono što ostaje svodi se na vizualno raskošnu, autentičnu i minucioznu rekonstrukciju njujorške prošlosti. Ono što je za Varšavu Romana Polanskog bio Babelsberg, to je za Scorsesejev New York bila Cinecitta u kojoj su oživjeli njujorški bordeli s kineskim operama i prljave ulice zloglasne četvrti Five Points.

Figure u pokretu

Ono što se pak zbiva između dva velika okršaja svodi se na klasičnu priču o osveti, začinjenu jednom romansom. Vallonov sin Amsterdam vraća se nakon petnaest godina u Five Points, u kojem su oduvijek vladali mračni zakoni ulice, plemenska mržnja i katoličko poganstvo. Sada on želi osvetiti očevu smrt, ali je istodobno fasciniran njegovim ubojicom Billom i zaljubljuje se u kleptomanku Jenny, Billovu ljubavnicu. No, što više vremena provodimo s mladim ljubavnicima, oni nam postaju sve manje zanimljivi, premda su Amsterdam i Jenny portretirani kao privremeni akteri Povijesti i svaki od njih ima svoju osobnu priču koja ih od te Povijesti razdvaja. Oni su tek njezine figure u pokretu. Oni su za »Cahiersova« kritičara »šverceri New Yorka«. No, koliko god to paradoksalno zvučalo u svojoj političkoj nekorektnosti, Bill je jedini od njih troje koji Americi nudi određeni projekt, koliko god on čudovišan bio. On inkarnira čitavu Ameriku, njezine nade i strahove. Dakako, Amsterdam, Jenny i Bill nestaju s velikog ekrana u trenutku kad ih svijet više ne treba. Tada njihovo mjesto zauzima patetični panoramski prikaz New Yorka danas, s neizbježnim tornjevima blizancima. Jer, kad se sve zaustavi, ostaju pepeo, dim, tišina i prah. A civilizacije nastaju iz pepela. Jučer kao i danas. Je li Scorsesejeva metropola spremna suočiti se s vlastitom prošlošću i prebroditi sadašnjost? Kako bi to rekla Liza, »It’s up to you, New York, New York«.

Dragan Rubeša