Američka konzervativna zamka

Američka konzervativna zamka

Svaki Dnevnik HTV-a ima barem jedan prilog s neke press-konferencije na kojoj gomila novinarskih šegrta haba olovke i minidiskove ne bi li što vjernije prenijela propagandni spin stranačkog čelnika. Prilog zatim biva objavljen bez ikakvog konteksta koji bi naciji mogao pojasniti to što je upravo čula. Stranke, dapače, inzistiraju na tome. Prepuštena ovakvom novinarstvu — i, navodno, pojašnjavajućim kontakt-emisijama u kojima se gosti-sugovornici vrlo vješto potiru — javnost obično tone u depresivni cinizam. Sve se zna, ništa se ne razumije, pa je stoga jasno da su svi oni pokvareni i ne drže do stvarnih interesa nacije... koji su, naravno, tek za generaciju stariji spinovi. U nas se radi o državnoj samostalnosti i, točnije, pro-europskoj, anti-južnoslavenskoj orijentaciji, aksiomima kojima se ne može suprotstaviti niti jedan hrvatski političar, želi li sačuvati političku glavu. Nije čak tu ni upitno to što su oni neupitni: pokornost spinu postao je osnovni lakmus-papir za nov naraštaj novinara. Kao djeca servilnosti i profesionalizma, lako su premostiva prepreka za neocon, ideologiju koja se pojavila kao ključan čimbenik nove svjetske politike, u usporedbi s kojom i najlukavija desna hrvatska stranka izgleda kao hrpa bitangi-amatera.

Neocon skraćeno označava neokonzervativce okupljene oko trenutačne Bushove vlade, premda riječ con prvenstveno znači prijevara. (Slasne li igre riječi.) Varanje je, doista, neizbježan pratilac nove svjetske medijske realnosti: gotovo svaka situacija s kojom se svijet suočava biva zasuta spinom prije, tijekom i poslije svog trajanja, do te mjere da je danas, za trajanja Iračkog rata, na djelu najlukavija dosad viđena propaganda. Recept je uvijek isti: zanemaruj određenu problematiku neko vrijeme. (Jesmo li u prošlih deset godina uopće čuli izvještaje UN-a o tome da je Irak razoružan i da mu trgovinska blokada priječi uvoz čak i najosnovnijih lijekova?) Zatim opali po njoj spinom iz svih topova. (Irak nije razoružan! Zli Saddam ne daje stanovništvu lijekove!). Stvori preduvjet za željenu akciju. (Rat! Ali izvještavan tako da se od drveća ne vidi šuma!) Za kraj, polako pusti istražiteljskim novinarima da dođu do polazne točke. (Nije bilo oružja za masovno uništavanje! Ali to više nije bitno! Diktator je pao! Lijekovi stižu!)

Globalni Monopoly

Propagandisti neocona igraju na kartu novinarskog zaostajanja za spinom. Potekli iz čudnog neotrockističko-ultralikudovskog kabala zvanog Projekt za novo američko stoljeće (PNAC), ovi su radikali u izrazitoj opreci s glavninom političkog establišmenta — republikanskog koliko i demokratskog — ali tvore ukupnu strategiju današnje vanjske politike SAD-a. (Kako? Pa, i tu je na djelu spin — sami tvrde da nemaju veze sa sukobom civilizacija po Huntingtonu, a lijeve politologe uvjerili su da ih se ne može objasniti ekonomskim determinizmom po Friedmanu. I jedno i drugo je notorna laž, imajući u vidu njihovu doktrinu trajnog rata na Srednjem istoku i apsolutno zagovaranje globalne deregulacije.) Znate i o kome se radi, valjda — o skupu igrača zvanih Perle, Libby, Wolfowitz, Feith i Cheney. U usporedbi s njima vodoinstalateri iz Watergatea doimaju se kao proćelavi igrači briškule iz nekog splitskog parkića.

Što se može, neocon je na vlasti i tu će ostati dulje nego što bi bilo pristojno. Amerika, gdje se vijesti diseminiraju korporativno (bilo putem Murdocha, bilo Time-Warnera), još dugo neće izaći iz klasične konzervativne zamke, u kojoj svatko tko dovodi mačističku ratnu opciju u pitanje smjesta biva optužen za nedostatak domoljublja. Novinari se ondje dovijaju na različite načine — sljedećih nekoliko mjeseci postavljat će pitanja o uspostavi demokratske vlasti u poratnom Iraku (sve dok ih spin ne natjera na domoljubno pisanje o ratu sa Sirijom ili Iranom), a antiratni pokret u Europi težit će svesti na razinu modnog trenda. Famozno demokratsko internetsko novinarstvo neće se usuditi na radikalniji odmak — kao što piše This Modern World, jedan od suvislijih blogova (web-logova, internetskih dnevnika), novi medij svih medija zadovoljit će se ulogom krpelja na tijelu službenog korporativnog novinarstva.

U isti mah, novinarima i radikalima-amaterima iz slabije bitnih zemalja, poput naše, neocon će strahovito imponirati. I mi, napokon, želimo igrati globalni Monopoly u kojem se može dobiti izlaznica iz (haaškog) zatvora! Pa će se stoga novinari dobrovoljno pretvoriti u medijske neoconske zmije i daviti svakog Laokona koji bi se usudio pisnuti o pogubnim perspektivama vrle nove budućnosti.

Prodavanje vode

Poželjna ideološka servilnost iz vremena borbe za samostalnost amputirala je hrvatske novinare u današnjoj globalnoj utrci. Rijetki su u stanju razlučiti spin od bubrega čak i na domaćoj političkoj sceni. Nitko se ne snalazi u suočavanju s američkim spinom i njegovim crvenokosim, upristojenim britanskim nećačićem. (Recimo, ulazak u NATO danas i prije tri godine posve su neusporedive stvari. Mentalna inercija, kojom se servilnost hrani, u premoćnoj većini slučajeva čini već i samo uočavanje razlike preteškim. Brinu nas samo turističko-terorističke posljedice.)

Christiane Amanpour se neki dan usudila upitati predstavnika britanske vojske u Iraku zašto američka vojska prodaje žednim izbjeglicama vodu. Smeten i postiđen, Britanac se pokušao izvući opravdanjem da SAD tako uvodi tržišnu ekonomiju u Irak. Rupa u propagandnom aparatu kroz koju je procurila ova kap neugodne ratno-globalizirane stvarnosti, kakvu nam planira neocon, brzo je začepljena: ali ne morate dobiti čak ni takvu ekskluzivu da biste pronašli vraga koji ne spava. Koji je naš novinar uočio vonj fridmanovštine u ovotjednoj vijesti o plućnim bolesnicima koje HZZO tjera da se liječe kod kuće, hvaleći se pritom golemim uštedama? Globalizacija se ne događa nekom drugom. Samo što to nećete čuti niti na jednoj presici.

Vladimir C. Sever